Nemam ništa protiv azilanata, čovjeku u nevolji uvijek treba pružiti ruku pomoći, ali ako te primim u svoju kuću očekujem da poštuješ moja pravila i moje zakone

 

Hrvatska je čudo svijeta! Hrvatska može toliko ići daleko s podaničkim i sluganskim nastupom da i oni koji od nje imaju očekivanja ostanu zaprepašteni , ostanu iznenađeni sa svim onim što su naši čelnici spremni uraditi. Sve je podređeno navodnom lideru i njegovim željama, a sve kako bi se dodvorio stranim nalogodavcima.

Ne daj Bože dirnuti u neke od manjina osim osoba s invaliditetom, njima se može sve uskrati, jer oni su tamo neka dosadna skupina građana koja nikom nije važna, ali zato većinski i vlastiti narod mora podnijeti svake pizdarije, a sve se pravda Europskom unijom. Ma seksam ti ja Europsku uniju i sve njene zahtjeve, pravilnike i zakone kada nemaju u sebi niti malo pravednosti, niti malo razumijevanja. Mi vlastiti narod izbacujemo iz kuće, dok azilante grlimo i ljubimo na sve načine, a sve kako bi nas Europa prepoznala kao poslušne partnere. Čovjek kojem drugi određuju što treba raditi bio je i ostao samo obični sluga.

Svjedoci smo kako se naša Vlada brine o azilantima, smješteni su u hotele, volonteri Crvenog križa su im sluge, a svi oni koji su protiv njih su fašisti. Odmah želim naglasiti: nisam imao i nemam ništa protiv azilanata, čovjeku u nevolji uvijek treba pružiti ruku pomoći, ali ako te primim u moju kuću očekujem da poštuješ moja pravila i moje zakone. Očekujem da poštuješ moju ženu, moju djecu, moju obitelj. Očekujem da poštuješ moju imovinu, jer sam ti otvorio svoja vrata, poklonio ti svoje povjerenje. A što mi dobivamo od tih azilanata, barem dijela njih? Prijetnje, napade na žene u pokušaju silovanja, uništavanje objekata u kojima obituju. Do kada ćemo to trpjeti, do kada ćemo zaobilaziti istinu glupim opravdanjima?

Nedavno je jedna 40-godišnja žena u Zagrebu doživjela šok u pokušaju silovanja od strane azilanta. Naglašavam kako mi je poznato kako je ta žrtva žena s invaliditetom. Možda se to događa daleko od naših očiju, možda to nije netko nama poznat, možda je to tamo neka obična žena s invaliditetom, ali dragi moji to se događa ovdje u našoj Hrvatskoj, u Hrvatskoj koja je širokogrudno i uljudno ugostila te azilante. Pitam si hoće li sutra to biti možda naša sestra, naše dijete, naša rodica, naša prijateljica, naša susjeda. Hoćemo li i tada naći neko glupo opravdanje i šutke okrenuti glavu. Gospodo, ovo je naš problem, ta žena s invaliditetom dio je naše zajednice i ima pravo na zaštitu kao i svaki drugi njezin član. Ovo što je pretrpjela žena s invaliditetom shvatimo ozbiljno, shvatimo kao poruku koja nam govori kako je fitilj odavno zapaljen, a gdje i koliko snažno će eksplozija odjeknuti to ne znamo.

Mi nismo proizveli azilantsku krizu, to su učinile velike sile, a teret i njene posljedice su uljudno ustupili nama. Ovdje se očito događa neki novi svjetski poredak u kojem će veliki kontrolirati male i podobne. Demokratsko društvo o kojem čitavo vrijeme pričamo, ali nikako da se dogodi, očito stvara okruženje nemorala, kriminala, zločina, a sve pod krinkom kako bi veliki imali izliku za izrabljivanje malih i potlačenih građana. Uništili smo obitelj i brak, a bludničenje, silovanje, zlostavljanje postala je naša svakodnevica.

Mislim kako je odavno došlo vrijeme da se kaže 'popu pop, bobu bob' i djelima pokažemo svima onima, koji ovdje žele stvarati nered, koji žele silovati našu djecu, naše susjede, naše prijateljice, naše majke, naše žene s invaliditetom, što ih očekuje ako se takvo što ponovi. Ne zaboravimo ovo nije neka izmišljena priča, ovo se dogodilo u našoj Hrvatskoj.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 31.08.2017