Nema nikakvog pravog razloga da svijet u kojem živimo, a koji smo krojili prema svojim potrebama, bude toliko neprijateljski nastrojen prema jednom ogromnom dijelu populacije

 

Zamislite ovu priču.

Tomislava je probudio telefon. Nije ni otvorio oči, samo je dograbio slušalicu i javio se. Tek kada mu je ugodni ženski glas na francuskom zaželio dobro jutro, sjetio se da je na poslovnom putu u Parizu. Zahvalio je na buđenju i potvrdio da mu je potrebna asistencija. Za 10 minuta je čuo kucanje na vratima pa ih je pritiskom gumba na daljinskom upravljaču otključao. Asistent, zaposlenik hotela, pomogao mu je da obavi sve jutarnje rituale i spremi se za još jedan naporan, ali zabavan dan.

Taksi, koji je potpuno pristupačan osobama u invalidskim kolicima, kao i svakoj drugoj osobi, odveo ga je do centra Pariza. Tamo se našao s poslovnim partnerom s kojim je popio kavu u obližnjem kafiću. Iako je Tomislav u kolicima, može ući u bilo koji kafić, pa su odabrali onaj za koji je Jacques, čovjek s kojim se našao, tvrdio da poslužuje najfiniju kavu.

Nakon što se razišao sa Jacquesom, Tomislav je odlučio prošetati centrom Pariza i vidjeti manje poznate ljepote grada. Do ručka s predivnom Madeline, koju je upoznao večer prije u noćnom klubu, imao je dva sata.

Našli su se ispod Eiffelovog tornja. Tomislav je jučer bio na poslovnom ručku u restoranu na drugoj razini, ali on i Madeline će danas posjetiti sam vrh. No, prije toga su otišli na ručak u mali, prikriven i nepoznat restoran, udaljen od turističke gužve, a opet u samom srcu grada. Kao i s kafićima, ovakav izbor nije problem, jer nema barijera za Tomislava. Nakon prekrasnog ručka, odšetali su natrag do slavnog tornja. Na lift su malo pričekali zbog gužve, a nakon puta nešto kraćeg od 9 minuta, stigli su i na vrh s kojeg se vidio cijeli Pariz.

Iako su i Pariz i društvo bili prekrasni, Tomislav je, nažalost, morao brzo ići, jer ga je već sutra čekao novi sastanak, ovoga puta u New Yorku. Pozdravio se s Madeline – obećala je da će ga posjetiti u Zagrebu pa mu rastanak nije teško pao – i požurio prema najbližoj stanici podzemne željeznice. Nije bilo teško ući u pariško podzemlje bez stepenica, a ni vlak nije dugo čekao. Naravno, i u njega je ušao i smjestio se na svoje mjesto, kao i svi drugi ljudi.

Na ulazu u zračnu luku ga je dočekao asistent koji mu je pomogao s detaljima koje Tomislav ne može lako obaviti sam. Na kraju cijele procedure ga je uveo u zrakoplov, pričvrstio Tomislavova kolica na njegovo mjesto i zaželio mu sretan put.

Nakon večere u avionu, Tomislav je zaspao i sanjao svoj Zagreb, ali se probudio u New Yorku, na početku novog radnog dana.

Ako ste se već zapitali, ovo je i dalje OSI sektor. Ali ne, ne pokušavam vam prodati neki svoj loš roman. Nije ovo priča ni o tome kako je u velebajnom bijelom svijetu sve puno bolje nego u jadnoj balkanskoj Hrvatskoj, jer znate da mislim, zapravo znam, da Hrvatska, a Zagreb posebno, u nekim stvarima poprilično prednjače u odnosu na neke kojima se tako bezrezervno i slijepo divimo.

U svijetu u kojem Tomislav živi, neke stvari ili usluge ne mogu biti prilagođene osobama s invaliditetom – zato što je sve oduvijek i bilo pristupačno osobama s invaliditetom. I Pariz i Zagreb i New York, ali i Čista Velika i Donja Pušća. Čovjek je od početka civilizacije krojio svijet u kojem je ono što mu je priroda dala svojom inteligencijom prilagodio sebi, po svojoj mjeri je kreirao okolinu u kojoj živi. U Tomislavovom svijetu okolina je kreirana po mjeri svih ljudi, uključujući i osobe s invaliditetom.

Khaled Hosseini je rekao da je pisanje fikcije čin ispreplitanja niza laži kako bi se došlo do veće istine.

Tomislavov svijet je laž. Kao i on, kao i cijela njegova priča, naravno.

Ima li onda veće istine?

Ima. Zapravo, već sam to i spominjao. Osobe s invaliditetom žive u svijetu koji nam nije prilagođen. Ali za to nema nikakvog pravog razloga. Ako smo ga krojili prema svojim potrebama, zašto je toliko neprijateljski nastrojen prema jednom ogromnom dijelu populacije? Ako je nekada tako i moralo biti, sada više ne mora. Zašto se svijet ne mijenja čak ni u ovom trenutku kada nam naše znanje, naprednost i tehnologija dopištaju slanje ljudi na Mars, nuklearnu fuziju i genetsko modificiranje živih bića? Zašto su i kome stepenice bolje od blagog nagiba? Zašto soba u hotelu smije biti nepristupačna osobama u invalidskim kolicima? Kako, pobogu, ijedna višekatnica može biti izgrađena bez dizala?

Jednostavno, sve je to besmisleno – na ova nam pitanja nitko ne može dati odgovore, jer odgovora na njih nema. Svijet smo, bez pravog razloga, kreirali na način da nije jednak za svakoga.

Tomislavov svijet je laž, ali krije još jednu istinu. Suptilnu.

Tamo gdje Tomislav živi invaliditet ne postoji, jer je invaliditet konstrukt umjetnog svijeta koji smo sami stvorili.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 19.06.2017