Moramo se zapitati treba li nam uistinu sve to što tražimo? Ili nam je puno draže imati sve te neispunjene želje kao nepresušan izvor razloga za indolentnost? I budimo ovaj put iskreni

 

Eto, iza nas je još jedan blagdan. Nadam se da ste svi Uskrs proslavili baš onako kako ste željeli, a znam da je za neke od nas to, po običaju, značilo malo odmora od svakodnevnih obveza i životnih utrka, taman onoliko koliko je potrebno da se napune baterije kako bi, više ili manje spremni, dočekali onaj pravi, ljetni odmor. Naravno, bilo bi čudno da i ovaj put u igri nije bila neuobičajeno velika količina hrane. I sve to začinjeno hrpom na razne načine ukrašenih jaja, naravno. Običaji su predivna stvar.

Onako, samo usput rečeno, nadam se da sam vam falio prošli ponedjeljak. Ako nisam, neću više pisati kolumne. Nikada.

Počet ću crtati stripove.

Tjedan dana pauze čini čuda. Tema nikada ne nedostaje, no ipak je, kao što to često u raznim situacijama u životu biva, nekako puno lakše producirati kvalitetan rezultat uz određeni odmak od zadatka. U ovom mom, kolumnističko-novinarskom slučaju, to bi značilo da se dogodilo dovoljno zanimljivih i relevantnih stvari koje mogu iskoristiti i, lakše nego inače, napisati nešto dobro.

To je barem teorija. Idemo ju testirati.

Jedna vijest koju smo prenijeli na In Portalu kaže da je Vlada u četvrtak usvojila nacionalnu strategiju izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2017. do 2020. godine, koja usklađuje sve politike na području promicanja prava osoba s invaliditetom s dostignutim standardima na globalnoj razini i trendovima kojima je cilj da osobama s invaliditetom sva područja života i djelovanja budu otvorena i pristupačna. Nacionalna strategija, objašnjavaju, obuhvaća 16 strateških područja, a kroz 78 mjera razrađeno je 199 aktivnosti čiji su nositelji tijela državne uprave, lokalna samouprava, znanstvene institucije i organizacije civilnoga društva.

Međutim, što sve to znači za nas? Jako malo. Na tisuće crnih riječi na bijelom papiru, od kojih će većina tek neznatno utjecati na naše živote na smislen način. Baš kao i Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom i Pravilnik o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjenom pokretljivosti, koji se, između ostalog, spominje u nacionalnoj strategiji izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom. Lijepo je, pohvalno i apsolutno nužno da imamo i da smo ratificirali takve dokumente, no gdje je u svemu tome konkretna korist za nas, osobe s invaliditetom? Kako mi od toga profitiramo?

Ne želimo konvencije, nacionalne strategije, niti pravilnike. Nama trebaju opipljiva, praktična rješenja naših problema.

Tu dolazimo do paradoksa.

Grad Zagreb je nedavno, među ostalim mjerama, uveo 24-satni prijevoz kombi vozilima prilagođenim osobama s invaliditetom. To smo toliko dugo tražili, priželjkivali, tome se potajno nadali. To smo i dobili.

Ipak, prva reakcija nije bilo oduševljenje. Ni zahvalnost. Iako ni ne trebamo biti zahvalni na nečemu što bi se trebalo podrazumijevati, zar ne?

Ne, prva reakcija je bila ljutnja. Jer to su samo predizborne gluposti. Što je s jedne strane razumljivo, jer su se ljudi previše puta opekli u predizborno vrijeme. No zar je uistinu važno koji je motiv? Dobili smo što smo željeli – opipljivo, praktično i konkretno rješenje našeg problema. A time se malo tko može pohvaliti.

Imam jedno pitanje, ako smijem. Koliko od vas je koristilo noćni prijevoz od kada je uveden?

Pitanje je, dakako, retoričko. Jer i bez odgovora znam da se na prste jedne, eventualno dvije ruke mogu nabrojati noćne vožnje u proteklih nešto više od mjesec dana koliko je usluga dostupna.

Kada nam to ukinu, a budu, likovat će oni koji su to pripisivali predizbornom igrokazu. A istina je da nam to nikad nije trebalo. Niti to zaslužujemo više nego vozači zaslužuju provesti noć u udobnosti i sigurnosti svoga doma.

Treba li se podrazumijevati ono što ne znamo cijeniti, ako već ne trebamo na tome biti zahvalni?

Mogao bih rastegnuti kolumnu i naći bezbroj opravdanja za još jedan u nizu primjera naše pasivnosti. Ali neću. Dosta je bilo opravdanja.

Moramo se zapitati treba li nam uistinu sve to što tražimo? Ili nam je puno draže imati sve te neispunjene želje kao nepresušan izvor razloga za indolentnost? I budimo ovaj put iskreni. Prema sebi i prema drugima.

Jedino što je sigurno, a sada i sve evidentnije, je činjenica da su donositelji odluka – vlada, političari, udruge, poslodavci, pružatelji usluga – svi oni koje najviše volimo kritizirati, svi oni su napravili više za nas nego mi sami.

Možda je vrijeme da umjesto njihovih, počnemo propitivati svoje motive.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 24.04.2017