Osi sektor Damira Fatušića: Jesmo li svi različiti ili smo svi jednaki?

Osobe s invaliditetom su različite od opće populacije. Možda si to ne želimo priznati, ali je tako. Čak se i međusobno razlikujemo – cerebralci definitivno nisu isti kao distrofičari, niti su paraplegičari isti kao tetraplegičari

 

Svatko od nas mora biti svjestan svojih razlika. Još važnije, moramo ih prihvatiti. Da, različit sam. Pa što?

Prije nekoliko dana sam s urednikom načeo priču o jednoj vrlo radikalnoj ideji. O njoj više neki drugi put, a danas o nečemu na što me ta ideja podsjetila, o nečemu što mi se već dugo vrti po glavi. Pa neka ovo bude svojevrsni uvod u tu ideju.

I opet, pisat ću o tome iz svoje perspektive, iz perspektive osobe s invaliditetom. Ali o ovome uistinu svi možemo i moramo razmisliti. I to iz svih mogućih perspektiva, od onih najintimnijih koje se tiču svakoga od nas kao pojedinca, do onih koje nas se tiču kao pripadnika neke šire populacije, uključujući i onu najširu. Da, govorim o čovječanstvu, ali bez želje da zvučim megalomanski.

Jesmo li svi različiti ili smo svi jednaki? Želimo li biti različiti ili jednaki?

Tema je jako široka i kompleksna, a odgovori teško mogu biti isključivo objektivni. Možda zapravo i nema odgovora na ova pitanja bez ulaska u neke metafizičke rasprave. Ako je tako, bilo bi mi drago da se takve rasprave i pokrenu, barem na društvenim mrežama. Odgovori koje ja ponudim subjektivni su i siguran sam da se mnogima neće svidjeti, a nadam se da će otvoriti još više pitanja o kojima svi zajedno moramo razmisliti, a o nekima ću sigurno i ja još pisati.

Vrlo ću otvoreno reći – svi smo različiti. Da budem do kraja šokantan na samom početku, nitko me ne može uvjeriti da su kršćani i muslimani isti, niti da su crnci i bijelci isti. Razlike su i fizičke i psihičke i duhovne. Svakakve. Možda je u današnje doba pomalo i nepoželjno, čak i opasno to govoriti, ali ja mislim da je još opasnije negirati naše razlike. Ne zato što sam rasist, nacist ili strašni, zadrti desničar, nego zato što mislim da su razlike naše najveće bogatstvo. I više od toga, zbog njih postojimo – ako evolucija ne laže, naravno. I ne treba to relativizirati pa reći da smo jednaki jer smo svi ljudi. To je točno, ali u ovom kontekstu potpuno pogrešno. Ili možda ipak nije?

Osobe s invaliditetom su različite od opće populacije. Možda si to ne želimo priznati, ali je tako. Čak se i međusobno razlikujemo – cerebralci definitivno nisu isti kao distrofičari, niti su paraplegičari isti kao tetraplegičari. Razmišljajući o svemu ovome, shvatio sam da se naša potraga za jednakošću ne odnosi na želju da budemo jednaki, nego želimo da nam se da jednaka prilika, da se okolina prema nama ponaša kao i prema drugima. Barem se nadam da je tako, jer ovo prvo bi bilo strašno. A ovo drugo je sasvim normalno. To je naše pravo.

Međutim, čini mi se da je ta naša potraga zapakirana u pogrešan celofan. I tu se vraćamo na ovo što sam gore napisao, jer se po tome ne razlikujemo od drugih manjina ili potlačenih većina. Tražimo jednakost, i to krivu jednakost, a zapravo želimo biti različiti. Trebali bi to željeti, ali nam se toliko nameće jednakost da se ponekad moramo zapitati što je ispravno.

Svatko od nas mora biti svjestan svojih razlika. Još važnije, moramo ih prihvatiti. Da, različit sam. Pa što? Različit sam od svakoga u svom kvartu, ali je svatko različit. I to od svakoga drugog. Prihvaćanjem svojih razlika pomažemo okolini da i za nas bude jednaka.

Moram reći da je jako važno ipak ne raditi senzaciju iz razlika, jer to je kontraproduktivna zamka u koju je lako upasti. Vrlo se lako stvori animozitet i onda umjesto razumijevanja, dolazi do osuđivanja. Problem je u tome što nekad treba biti glasan da bi te se čulo. Zato treba biti oprezan, naći pravu mjeru. Svi smo različiti, i baš zato nitko ne bi trebao biti važniji od bilo koga drugog. Nitko ne voli one koji su posebniji od njih. Jednakiji.

I tu dolazimo do krajnje istine koja zvuči pomalo kontradiktorno. Moramo si dopustiti da budemo različiti, kako bi svi mogli postati jednaki. Jednaki smo jer smo svi ljudi. A razlike su naše najveće bogatstvo.

Piše: Damir Fatušić

 

Povezane vijesti