"Osobe s invaliditetom trebaju biti kreativci svoje sreće", kaže uz ostalo 55-godišnji umjetnik s mišićnom distrofijom

 

"Ne volim lijene ljude, meni je nepojmljivo da netko može biti danima u kući a da ništa ne stvara. Od svakog materijala se da nešto uraditi, ako ne za drugog, treba stvarati za sebe. Tako i osobe s invaliditetom trebaju biti kreativci svoje sreće“, rekao je 55-godišnji Stjepan Kulfa, koji od devete desete godine života boluje od distrofije mišića.

Rođen je u Krapini, ali već dugi niz godina boravi u Zagrebu.

"Osnovnu školu sam pohađao u Krapini i onda zbog napredovanja bolesti mi je sugerirano da bi bilo najbolje da idem u Zagreb. Tada sam u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava pohađao sedmi i osmi razred osnovne škole a također i srednju ekonomsku školu koju sam završio 1979. godine. Fakultet nisam upisao jer je to tada bilo dosta problematično, a i 80 posto Zagreba je bilo nepristupačno.“

Stjepan ima tri sestre i brata. Odrastanje mu je bilo više nego lijepo u mjestu s 2000 stanovnika i 600 do 700 domaćinstava.

"Trenutno me motivira obitelj, motivira me rad i umjetničko izražavanje. Između ostalog rezbarim u drvetu. Rezbarim aktivno 25 godina, a prve radove sam napravio odmah poslije srednje škole 80-ih godina. Počelo je tako što je u mjestu postojao jedan gospodin koji je bolovao od distrofije mišića i također je rezbario u drvetu. Tada sam, gledajući njega, mislio kad budem u mirovini time baviti, i tako je i bilo. Poslije toga uspio sam se zaposliti i početkom 90-ih godina otišao sam u mirovinu i tada sam započeo rezbariti. Radio sam u Krateksu kod Krapine, u tekstilnoj industriji, u zaštitnoj radionici za invalide rada u kojoj sam šivao. Šivao sam plišane igračke, one su putovale, ali nisam ja. Radio sam i kod kuće. Moja dječačka želja je bila da se školujem za krojača. Stjecajem okolnosti preporučeno je da svi mi koji smo bili vrlo dobri idemo u opću gimnaziju, ekonomsku ili upravnu. Odabrao sam ekonomsku.“, priča Stjepan.

"Moji umjetnički počeci su u osnovi bili izraziti se na određen način pomoću neke skulpture i drveta. Napravio sam u nekoliko godina 50-ak skulpturica od lipe. To je rezbareno džepnim nožićem u visini do 40-ak centimetara, kao boca vina. Tu je bilo raznih poruka. I onda sam u jednom trenutku došao do zaključka i pitanja što ću sad s time. Nemaš dovoljno smjelosti da izađeš s time u javnost, nemaš nikoga tko bi te malo pogurao, tko bi ti nešto sugerirao i tko bi te poticao da se to negdje pokaže. Prije toga smo se uselili u novu kuću, zidovi su bili prazni i počeo sam onda raditi neke intarzije. Bolje je da sam stvorim slike i da budu originali nego da kupujem nekakve kopije. Radio sam tapiserije, slikanje pomoću gume, i od toga danas nešto imam kod sebe doma, a jedan dio je kod brata.

Svakog čovjeka nešto smeta u životu. Mene smeta nepravda, odnosi među ljudima i općenito stanje u društvu. Način da se to promjeni je dugotrajan proces, kao i sve drugo. Podiže me obitelj, supruga, unuci. Najveća prekretnica u mom životu je upoznavanje supruge Jasne Dapas 1992. godine. Od te godine se potpuno mijenja moj život. Selim se u Zagreb. Supruga je slikarica te uz njenu sugestiju i primjedbe moj rad u rezbarenju ne gubi onaj polunaivni izričaj. Gledao sam nju kako stvara svoje radove pa sam se na taj način i ja umjetnički izražavao. Tako smo bili jedan drugom i poticaj i kritičar, jer je i ona imala zbog nekih životnih situacija jednu pauzu u kiparstvu. Tada smo počeli opet zajedno stvarati. Ona je počela slikati a ja rezbariti. Godine 1995. sam prvi puta imao samostalnu izložbu u Krapinskim Toplicama, u prekrasnoj galeriji u sklopu bolnice.

Za izradu jedne skulpture mi treba, ovisno o njenoj veličini, oko mjesec i pol dana zbog napretka bolesti, pa i pomanjkanja vremena.

Imam dvoje odrasle djece iz prvog braka. Sin mi ima dva dečkića od pet i deset godina, a kćer ima curicu od šest godina s kojima provodim puno vremena. To me neopisivo ispunjava i čini me pozitivnim. Djeca su čudo i fenomen. Njima ne treba objašnjavati da djed ne može ili može, što mu treba, oni su svega svjesni. Od početka znaju kako se treba ponašati, što mi treba pomoći, što ja mogu. u.

Hobi mu je fotografija s kojom se počeo baviti prije osam godina.

"Najčešći motivi su mi podrumski prozori. Napravio sam više od tisuću fotografija podrumskih prozora na području Zagreba, od Kvatrića do Črnomerca i te fotografije sam predstavio na pet samostalnih izložbi. Izlagao sam na lokacijama od Starčevičevog trgu, preko Dugava, pa do Kustošije. Izlažem uglavnom samostalno, skulpture najčešće oko Božića i Nove godine, što u nekim galerijskim prostorijama što u knjižnjicama grada Zagreba", govori Stjepan.

Međutim, život nije vječan i svi moramo jednog dana otići. Ovih dana za Stjepana je došao sudbonosni trenutak - supruga Jasna preminula prošlog četvrtka, 3. studenog. No Jasna će ga, vjerujemo, sigurno pratiti ss drugoga svijeta. Jer prava, iskrena ljubav nikad ne umire.

Domagoj Glažar

Objavljeno: 11.11.2016