"Dosta mi je da moram ići na stražnje ulaze, da me prepipavaju i tretiraju kao terorista i više me od bilo kojeg izraza za invaliditet ponižavaju takve svakodnevne situacije", kaže Zagrepčanin koji unatoč tetraplegiji nikada nije odustao od svojih snova

 

Siniša Kekić nije čudo, oličenje hrabrosti, neponovljiv. On jednostavno zna što želi i uzima maksimalno od života kao svaka mlada osoba svjesna svojih mogućnosti. Srest ćete ga u bilo kojem dijelu grada, nevezano za vremenske prilike jer davno je shvatio da su granice u glavi, a vrijeme prebrzo prolazi da bi si dozvolio izolaciju od svijeta i sadržaja koji ga ispunjavaju.

Kao petnaestogodišnjak na školskom izletu pri skoku u bazen zbog loma 5. i 6. vratnog kralješka i nagnječenja leđne moždine postao je dio nas koji se krećemo u invalidskim kolicima. Može micati glavom i djelomično desnom rukom, kojom upravlja ručicom za pokretanje elektromotornih kolica, a za neprestanu aktivnost kretanja to mu je dovoljno.

"Tetraplegija je nešto što je samo po sebi teško i ovisiš o drugim ljudima i naravno da bih volio imati asistenta osam sati dnevno", kaže Siniša.

"Volio bih i da taj pilot projekt, odnosno sada program koji traje već 11 godina uđe u saborsku proceduru i da asistenti od toga mogu dostojanstveno živjeti, jer teško je dobiti kvalitetnu uslugu za 2 000 kuna. Vjerujem da bi prosječna plaća koja bi omogućila da se od nje može dostojanstveno živjeti i prehranjivati obitelj olakšala i potragu za sposobnim, predanim i zadovoljnim osobnim asistentima. Često se za asistenturu javljaju osobe koje imaju vlastitih tegoba i problema i više od mene, pa se čovjek katkada od svega toga i umori jer nije da si uvijek raspoložen biti nečije rame za plakanje. Sadašnja asistentura ne može vremenski pokriti naše potrebe, stoga mi pomaže majka, ali i ona je već iscrpljena od tog načina života.

Čovjek ima želju normalno studirati, raditi i živjeti. U brojnim situacijama na neki sam način osjećao kao da krčim put za druge, ne zato što imam iluziju da radim nešto što dosad nitko nije, nego zato što su okolnosti tako htjele. Konkretno, 2000. godine bio sam jedina osoba s invaliditetom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Postojala je jedna strma kosina samo za bicikle i nije bilo teorije da je svlada itko u invalidskim kolicima. Postojao je i stari lift s drvenim vratima koji gotovo nikad nije radio, a zbog dimenzija je bilo u njega nemoguće ući. Kolege su me doslovno dizali stepenicama, a kolegiji su premještali u prostorije u prizemlju da bih mogao slušati predavanja. Godine 2001. započeo sam sa studijem filozofije i engleskog jezika, a potom promijenio studijsku grupu i zamijenio filozofiju lingvistikom. S predavanjima i posljednjim ispitima završio sam 2007. godine. Dosta dugo sam pisao diplomski jer sam već počeo i honorarno prevoditi. Filozofski fakultet, a posebno tadašnji dekan Neven Budak, zaslužni su za početak nužnih prilagodbi. Postavljena su dva dizala, jedno je obnovljeno, a platforma je premostila razinu gdje dizala ne prolaze te je rekonstruirana problematična rampa na samom ulazu. Pri kraju mog studija bilo je već gotovo pedeset studenata s invaliditetom. Lijepo je vidjeti koliko su se stvari pozitivno promijenile. Osobe s invaliditetom postaju aktivni članovi društva, nisu izolirane i ne sjede doma u izvjesnom očaju ako mogu biti produktivni članovi društva.

Mislim da je u Hrvatskoj sa završetkom visokog obrazovanja i dalje teško naći posao, no vjerujem da će s obveznim kvotama i to krenuti nabolje. Velike su firme i kompanije sve više osviještene, a i zašto bi plaćale kazne i sebi stvarale lošu reputaciju ako mogu zaposliti kvalitetne i educirane ljude koji će predano za njih raditi. Osobno nisam pobornik pozitivne diskriminacije i ne želim pristup gdje se meni nešto dodatno olakšava te ću radije teže doći do uspjeha, zato što želim osjetiti da sam ga sam zaslužio i ostvario svojim zaslugama. Na fakultetu sam na taj način dokazivao predanost učeći za ispite i nisam na njih izlazio sve dok nisam bio potpuno spreman jer nisam želio razočarati ni sebe ni profesore te dolaziti u neugodnu situaciju da imam osjećaj da mi bilo tko popušta zbog invaliditeta", kaže Siniša.

Siniša još nije financijski neovisan, no teži tome i poduzeo je mjere kojima planira ispuniti i taj cilj.

"Nalazim povremeno posao, no to su neke improvizacije kad što uleti, ali i dalje sam službeno bez staža i nisam prijavljen u nijednoj firmi. Odjavio sam obiteljsku mirovinu i sada tražim posao, za što trenutačno postoje veliki izgledi. Primao sam obiteljsku mirovinu koja se prije nije mogla zamrzavati i to je bio veliki problem jer zakon donesen u prosincu 2013. godine većina državnih službenika ni dan danas ne zna čitati. Prema točki 69, stavak 9, pravnici su i dalje zbunjeni jer nitko nije stavio dodatak (klauzulu) da se zakon primjenjuje i na rješenja obiteljskih mirovina donesena prije donošenja zakona. Samim time to je bilo vrlo teško ostvariti. Išao sam u Ministarstvo rada, HZZ, a čak je i pravobraniteljica bila uključena, no nitko od pravnika nije znao imam li pravo ili ne zamrznuti mirovinu. Tada se na VERNU, gdje sam studirao za voditelja poslovnice, Jelena Uzelac, stručnjakinja za upravno pravo kojoj ovom prilikom moram zahvaliti, potrudila istražiti brojne zakone da bi se na kraju shvatilo da je to pravo ostvarivo. Moj slučaj je prvi u Hrvatskoj koji će se provesti u praksi, imam rješenje HZMO-a, na burzi sam te ću se prijaviti za posao jer se nadam skorašnjem zaposlenju. Odlučio sam se za taj korak jer postoje i dobri poticaji HZZ-a za samozapošljavanje i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Nije da su me osuđivali, no mnogi ljudi koji nemaju ozbiljnijih zdravstvenih problema katkada su šokirani mojim postupkom jer se drže one narodne "bolje vrabac u ruci…".

Nikad mi nisu toliko smetale riječi, već više reakcije ljudi jer uvijek sam se nastojao prilagođavati drugima, a ne da se svi prilagođavaju meni samo zato što sam osoba s invaliditetom. Kako god mi to upakirali, zovemo li ljude poput mene 'invalidima' ili 'osobama s invaliditetom', to su ipak tek kozmetičke izmijene. Osobno sumnjam da će me povrijediti bude li me netko zvao 'kriplom' ili 'hendikepom' jer će me više povrijediti ako ne mogu pristupiti trgovini, obaviti sve svoje obveze ili primjerice ravnopravno razgovarati s djelatnicima putničke agencije, samo zato što će me doživljavati kao nekoga tko im s ceste samo smeta ili ih zamara. Dosta mi je da moram ići na stražnje ulaze, da me prepipavaju i tretiraju kao terorista i više me od bilo kojeg izraza za invaliditet ponižavaju takve svakodnevne situacije. Često čovjek dođe kući sa željom da se istušira od svega toga i rasplače koliko takva ustrajna borba umara i žalosti, no društvo u kojemu živimo postupno se mijenja nabolje i takvih je trenutaka srećom ipak sve manje", zaključuje Siniša.

Božica Ravlić

Objavljeno: 20.11.2015