“Pravi invaliditet – to je onaj u glavi. On je vlastiti limit da osjetiš svoju vrijednost koja sigurno postoji na ovaj ili onaj način u svakome od nas, bez obzira na neki nedostatak”, kaže predsjednik udruge Spirit iz Rijeke

 

“Naučio sam da i mi osobe koje nemamo ‘službeno’ invaliditet, često imamo možda i veći invaliditet koji je nevidljiv. Da često imamo predrasude, da se borimo sa samim sobom i svojim ‘sjenkama’, svojim strahovima. Da možemo mnogo naučiti o sebi, ovako radeći projekte koji će nekome na ovaj ili onaj način pomoći. Barem sam ja puno naučio gledajući druge. O životu, o drugima, o sebi”, rekao je Denis Pille, predsjednik Udruge Spirit iz Rijeke (www.spirit-ri.hr), koji vodi Spiritov dio projekta ‘Uhvati film’ (cro.uhvatifilm.org).

Osim što živi za svijet filma, uz to vodi i plesnu meditaciju, vegetarijanac je i ‘voli sve što vole mladi’, kako sam kaže.

“S obzirom da je ovo ‘moja priča’, a ne priča o Festu, iako se te dvije priče isprepliću, jer moj rad sam ujedno i ja, to je moj život, 101 posto sam iza svega što radim”, nadodaje.

Na pitanje kako bi se sam opisao, rekao je s osmijehom: “Zaljubljenik sam u glazbu, život, prirodu, pokret, vječno sam gunđalo koje želi ispravljati krive drine pa s više ili manje uspjeha to i radim nekoliko desetljeća. Nekad ja ispravim rijeke, češće rijeke isprave mene. Pokušavam saznati i naučiti mnogo toga, jer me puno toga zanima, kao radoznalo dijete čeprkam po svemu, a naučio sam da ću najviše naučiti tako da ‘budem sebičan’ pa da dijelim s drugima, jer tako najviše dobivam. Nekad to ide lakše, nekad teže, al’ eto - živi se. Za parama nikad nisam trčao pa ih nisam ni stigao, ali zanimljivo je da ni za prijateljima nisam trčao, ali oni su stigli mene, pa skoro u svakom gradu imam nekog tko mi je drag i kome sam ja drag. Nadam se, inače me ne bi primali.”

Kako je 27. listopada 2016. objavljeno na In Portalu, Udruga Spirit iz Rijeke 7. i 8. studenog u riječkom Art-kinu organizira međunarodni filmski festival kratkih filmova do 30 minuta - 'Uhvati film', posvećen osobama s invaliditetom, koji se održava više od deset godina u Novom Sadu, Rijeci i u dvadesetak drugih gradova. Teme filmova su vezane uz invaliditet tako da je u filmu zastupljena određena vrsta invaliditeta kroz osobu koja glumi u filmu ili je autor samog filma. Sam invaliditet ne smije biti 'akter', koji je tek primjetan kao faktor koji se premostio. Razlog odabira teme je taj što je u startu Festival i osmišljen od osoba s invaliditetom - u suradnji s drugima. Jednom godišnje u partnerstvu riječki Spirit i novosadski Parnas objavljuju natječaj za nove filmove, a žiri se trudi da od nekoliko stotina filmova koji pristignu izabere afirmativne, originalne i kvalitetne. Nakon toga se filmovi prikazuju široj publici u više gradova obje države. Festival je čest gost u školama i fakultetima upravo zbog kvalitete svog programa. Pristup projekcijama je originalan, između kratkih filmova voditelji komentiraju svaki film s publikom, što daje dinamiku, bolje shvaćanje teme i pojačava poruku filmova. Zadnjih nekoliko godina interes za Festival je sve veći, izbor filmova sve bolji, a ove godine posjetitelji će moći vidjeti tridesetak najboljih od više od 600 prijava iz cijelog svijeta. Riječko Art-kino osiguralo je skalamobile - uz pomoć CDP, a ulaznica je dobrovoljna donacija za Festival. Organizatori i tehnički izvoditelji Festivala su novosadski Parnas te riječki Spirit, koji već skoro 20 godina pravi dobre programe.

Upravo povodom navedenog Festivala zanimalo nas je kako je sve krenulo u životu Pillea, vezano za filmove.

“Kažu da ništa u životu nije slučajno, pa vjerojatno nije dobar početak priče da kažem da sam slučajno ‘uhvati-o film’. Dokaz više da nije slučajno je sigurno što je ‘Uhvati film’ nastao u Novom Sadu, davno, baš kad sam ja snimio svoj prvi osmišljeniji filmić u Rijeci, 500 km od njih, upravo s gospodinom Perom, osobom u kolicima, koga sam upoznao dok je nekoliko nas iz udruge Spirit pomagalo volontirajući na jednom izletu udruge tjelesnih invalida. Fasciniran načinom njegovog razmišljanja i hrabrošću kojom ide kroz život, predložio sam barba Peri da bude ‘zamorac’ u mojoj tek započetoj video karijeri. Bio je oduševljen i zajedno smo iskreirali scenarij. Ispalo je da smo napravili svojevrsni hit, jer iako danas to gledam kao tehnički ne toliko dobru realizaciju, budući sam u međuvremenu napredovao znanjem, idejno ne bih mijenjao niti komadić filmića. Jednostavno je super takav kakav je! Vjerojatno ga zato ljudi vole i danas”, objasnio je Pille.

“Tek koju godinu potom, kad se skupilo još video snimaka i filmića, poslao sam krcat DVD Spirit radova na spomenuti ‘Uhvati film’ u Novi Sad, čije organizatore još nisam poznavao. Skoro svi su filmovi pušteni, mi smo pozvani kao Udruga u Novi Sad da se predstavimo, jer i drugi u našoj Udruzi snimaju, i ljubav na prvi pogled je rođena. Prepoznali smo se kao partneri, kao ljudi koji si mogu nadopuniti ideje i od onda zajedno rastemo već nekoliko godina. Neki osobe s invaliditetom, a neki osobe bez invaliditeta. To samo ‘tehnički gledano’, jer u biti među nama razlike baš i nema. Festival je ‘porušio’ i granice naše dvije zemlje koje su ‘u upitnim odnosima’, za razliku od nas koji smo u ‘neupitnim’, kao i brojne druge predrasude. Fest je prošao, ukupno gledajući, skoro 40 gradova, zaprimio tisuće filmova koje je trebalo pregledati, obraditi, titlovati, za što većinu posla zasad snosi odlična novosadska ekipa. Oni su ujedno realizirali i dosta vlastitih filmova kroz radionice kojima se ljudi uče filmskom izričaju, a koje smo i mi kad god smo u mogućnosti preuzeli raditi pa je i u Rijeci nastalo nekoliko video uradaka, najviše u suradnji sa srednjom ekonomskom školom.”

Pille je kroz više od deset godina dug rad, budući je često iza kamere ili iza nekakve katedre kao predavač, iza kulisa kao organizator, iza mikrofona na radiju, štošta naučio o osobama s invaliditetom.

“Pravi invaliditet – to je onaj ‘u glavi’. On je vlastiti limit da osjetiš svoju vrijednost koja sigurno postoji na ovaj ili onaj način u svakome od nas, bez obzira na neki nedostatak, jer upitno je po čemu nedostatak mjeriš i u odnosu na koga. Da osjetiš svoju vrijednost koju dohvatiš kad shvatiš da ne moraš biti bolji od nikog drugog, da se ne moraš natjecati, već biti bolji od samog sebe i za sebe, ali na nesebičan način. A prepreke da osjetimo svoju vrijednost imamo svi, imaju ih OSI i mi drugi kad ‘hodamo po trnju bosi’. Zanimljivo je da si njih često kreiramo sami. Drugi nam pomažu i kad ih kreiramo i kad ih pomičemo. Sve zavisi od toga kuda naša želja biva usmjerena.”

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 02.11.2016