“Čovjek, pogotovu kad je mlad, često upadne pod različitim utjecajima u besmisao života. Mene je iz tog gliba ispraznosti izvukla nesreća u kojoj sam stekao invaliditet", kaže Josip

Josip s djevojkom Natalijom

“Nikada ne bih mijenjao ovaj način života za onaj koji sam imao prije prometne nesreće. Jer sad sam pronašao sebe, svoj mir, svoju ljubav. Nesreća me jako potresla. Svjestan sam da sam mogao s prijateljima u sekundi izgubiti život, a vidim kako može biti lijep, pogotovo uz voljenu osobu. Sada to znam cijeniti”, započeo je svoju priču Josip Modrić (25) iz Zagreba, rodom iz Lonjice kraj Vrbovca.

Nakon završene ugostiteljske srednje škole u Vrbovcu, ubrzo se zaposlio radeći različite građevinske poslove. Živio je buntovničkim životom, kao i većina prijatelja oko njega, što je uključivalo i alkohol i drogu te adrenalinske vožnje, često puta bez valjane vozačke dozvole. Međutim, jedne noći, u ožujku 2012. sve je stalo: kao vozač, bez dozvole i u alkoholiziranom stanju, budući su ostali koji su znali voziti koristili drogu, odveo je sebe, prijateljicu i troje prijatelja zamalo na put smrti – pri velikoj brzini od oko 80 km/h, iako je bio znak stopa, zabio se u betonske zidove vulkanizerske radnje u Prikraju, iza Dugog Sela.

Životi petero mladih prijatelja ipak je sačuvano – svi su preživjeli, ali su zadobili teške tjelesne ozljede. On osobno zaradio je najteže ozljede: natučenje lijevog koljena, prsnog koša, rebra, probušena pluća, potrganu vilicu, odnosno zubnu čeljust, teški potres mozga. Morao je proći kroz dvije teške operacije namještanja čeljusti. Svi su dobili teški potres mozga, prijateljica uz to i ozljede ruke i vilice, jedan prijatelj ozljedu koljena i vilice, drugi kralježnice, a treći ruke.

Kako sam kaže, zbog amnezije ne sjeća se same nesreće, kao ni jednog vremena iza, ali zna ponešto reći o svemu na osnovu službene dokumentacije izrađene na licu mjesta, pri očevidu nesreće, kao i po pričanju roditelja i prijatelja.

Modrić je pao odmah u komu, u kojoj je ležao 46 dana u Novoj bolnici u Zagrebu. Život mu je ovisio o niti, tako da je došlo do toga da su liječnici nakon 35 dana htjeli isključiti aparate. Srećom, roditelji nisu dali. Iz tog razdoblja kome sjeća se samo svećenika koji je molio, a on je – koliko se sjeća – intenzivno psovao, po navici otprije. Međutim, nakon 46 dana njegovo stanje počelo je poprimati pozitivne naznake – počeo se polako buditi. Bunt, mladenački inat, psovke, još uvijek su se zadržali u njemu te je u tom polusvjesnom razdoblju često puta znao jako psovati i vikati na osoblje. To je trajalo oko dva tjedna, a onda je sve više počeo shvaćati što se dogodilo, postajući svjestan da je preživio. I počeo je moliti, intenzivno. I njegov život počeo se vraćati u jedno drugo stanje, koje je zadržao do današnjih dana.

U Krapinskim toplicama učio je sve od početka – od pisanja, čitanja, računanja, od brijanja, voženja bicikla u dvorani. Imao je zgrčene šake i ruke, ali su se ispravile tijekom vremena uslijed terapija. Nije mogao stati na noge i hodati oko tri mjeseca, a onda su ga specijalisti, držeći ga za bokove, krenuli učiti. Bio je svjestan amnezije, ali uslijed vježbanja počela su se polako vraćati i sjećanja. Sjećanja mučna i teška – posebno na nesreću.

Čim je došao k sebi, otišao je po svojoj želji iz Krapinskih toplica kući, jer shvatio je da mu kanabis najbolje ublažava spazme. Odbacivši masu drugih lijekova, koje ga se primoravalo trošiti, morao je po preporuci liječnika opće prakse kod psihijatra, gdje je zbog ponašanja doživio razočarenje. Dalje mu je odbio odlaziti, jer smatrao ga je nekorisnim.

Sam kraj godine dočekao ga je s novim problemima – morao je po zakonu izdržati kaznu u kaznionici, što je prihvatio jer bio je svjestan svoje krivice, iako se još uvijek nije do kraja izliječio. Kako mu se stanje drastično pogoršalo u zatvorskoj bolnici, bio je otpušten doma na liječenje kroz više mjeseci dobivajući 350 kuna socijalne pomoći, a izričito odbijajući mogućnost mirovine zbog narušenog stanja. Ostatak kazne izdržao je od veljače 2014. nadalje, kao recidivista – ponavljač jer je više puta vozio bez dozvole, sveukupno 14 mjeseci.

“Nisam dao nikome da me uvjeri da sa mnom neće ići. Nesreća me promijenila i znao sam da moram dati sve od sebe da ozdravim i da krenem u život. Molio sam. Cijelo vrijeme sam molio, jer moja stanja nisu bila baš sjajna”, objasnio je.

Kakav mu je bio život u kaznionici? Uz sve tegobe, borio se preživjeti, s jasno ucrtanim ciljem da kad izađe da će promijeniti život. Tamo su mu pomogli zdravi mladići, koji su ga bodrili i pomagali da izdrži. Pokazali su mu se prijateljima, jer nije mogao dobro hodati, ruke su mu bile zakočene pa je bio stavljen kroz jedno vrijeme u neradnu skupinu. Međutim, kako se htio izboriti za sebe radom, Modrić ubrzo dobiva metalsku radionicu gdje zajedno s ostalim ‘dečkima” uči variti, brusiti, popravljati. Također su mu i policajci bili naklonjeni, zbog bolesti. Omogućena mu je rehabilitacija, igranje stolnog tenisa, teretane, a dobio je ulogu i ‘tonca’ u bendu, ‘na mikseti’. Zaštitnički se zauzeo za njega prijatelj Adis, koji je svirao gitaru u bendu.

Nakon što je sve izdržao i očeličio se, vrativši se kući, odlučujuću ulogu u njegovu daljnjem razvoju imao je kum Josip, specijalac u vojsci, koji se bavi treningom vojnika. Modrić je upio sve zajedničke razgovore, kao i dobronamjerne savjete. Odlučio je krenuti u samostalni život – za manje od mjesec dana zaposlio se kao konobar, prešavši od najpoznatijih kafića u samom centru Zagreba pa do jednog od najpopularnijih caffe bara u zagrebačkoj Dubravi, gdje i dan danas radi, te je iznajmio stan u kojem živi sa svojom djevojkom već nekoliko mjeseci.

“Natalija mi puno znači u životu, ona mi je sve. Ne mogu više zamisliti život bez nje, jer zaista mi je potrebna. Divno je osjetiti da ti netko pripada i da ti sam nekome pripadaš - u ljubavi. Zovem je ‘moj cvjetić’, jer zaista je jako volim i ona mi je velika potpora i utjeha u životu”, rekao je romantičar, koji se napokon osovio u životu na noge, uzevši konope sudbine u svoje ruke i gledajući samo naprijed – u planovima u daljnjoj zajedničkoj budućnosti.

“Prošle godine sam, znajući da mi je samo Bog pomogao da to sve preživim, pogotovo da izađem iz kome, otišao zahvaliti u Međugorje s prijateljima iz Zagreba, koje sam upoznao u zatvoru. Uspeli smo se sve do vrha Križnog puta. Dana nam je nova šansa u životu i moramo biti zahvalni na tome. Imamo zadatak da iskoristimo svaki daljnji dan, budući su nam darovani, najbolje što znamo, da nam ne prođu uzalud”, završio je svoju priču, htijući potaknuti mlade da nikada nije kasno za promjene u životu, pojasnivši na samom završetku:

“Čovjek, ponekad kad je mlad, često upadne pod različitim utjecajima u besmisao života. Mene je iz tog gliba ispraznosti izvukla nesreća, koliko god bilo teško. Trebamo biti svjesni da svaki od nas ima svoj zadatak na ovome svijetu, ako želimo živjeti najbolje što možemo. Kao što moramo biti zahvalni na svakom trenutku koji proživimo, jer život je najveći dar koji nam je dan, a pogotovo LJUBAV. Presretan sam što sam dobio novu šansu i stvarno nastojim živjeti prema svima s poštovanjem. Ovaj put ću se boriti za ovaj drugačiji način života koji sam također dobio na povjerenje”.

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 22.07.2016