"Kao osoba s invaliditetom nisam bio nejednako tretiran, niti sam imao osjećaj neravnopravnosti", kaže glazbenik i sportaš iz Zaboka

 

"Sve možeš postići ako imaš volje i hrabosti, invaliditet u tom smislu nije ograničenje“, poruka je 38-godišnjeg Ivana Papište koji je suočen s teškom dijagnozom tumora na mozgu ipak ostao ustrajan te nije odustao od svojih snova.

"Osnovnu i srednju školu završio sam u Zaboku. Po zanimanju sam kuhar i prije nego sam otišao u vojsku radio sam u struci. Otišao sam kod liječnika koji mi je otkriven tumor na mozgu. Nakon prve operacije 1997.godine, pri kojoj nije bio odstranjen cijeli tumor jer je bio urašten u krvne žile i tkivo mozga, nisam imao teškoća. Već nakon tri mjeseca sam nastupio na malonogometnom turniru, što je bilo čudo. Mnogi nisu očekivali tako brzi oporavak. Prošle su dvije godine te su se pojavili isti simptomi. Opet sam operiran, a posljedica operacija mi je oduzetetost cijele lijeve strane, pogotovo sam ostao bez pokreta u lijevom stopalu. Poslije operacije nisam više mogao raditi u struci i stekao sam pravo na invalidsku mirovinu. Moj invaliditet zapravo je posljedica bolesti i operacije.“

U teškim trenucima najveća inspiracija i motivacija mu je obitelj, supruga Tamara i troje djece.

"Najviše me ljuti što neki ljudi ne poštuju osobe s invaliditetom, odnosno njihova prava. Primjerice, kad se netko parkira na mjesto za osobe s invaliditetom… Mislim, hvala Bogu, imaš zdrave noge, neće te ubiti da napraviš par koraka više. I onda kad im još na to skreneš pažnju idu se svađati s tobom.

Kao osoba s invaliditetom nisam bio nejednako tretiran, niti sam imao osjećaj neravnopravnosti. Ali možda na neki način ipak jesam bio diskriminiran, primjerice zbog svoje dijagnoze nisam baš poželjna stranka za osiguraveteljske kuće.

Ono što mi je prije bio hobi sada sam se tome u potpunosti posvetio, a to je glazba. Sviram saksofon i mnoge druge instrumenete. Možda je na neki način i moj put morao biti takav. Da se recimo nisam razbolio sad bih vjerojatno bio kuhar na nekom kruzeru i ne bih se mogao baviti glazbom. Slušam i sviram starogradske pjesame, evergreene i jazz standarde, te sam do sada izdao jedan CD pod nazivom From my heart to your heart. Uz glazbu hobiji su mi filmovi.

Velika strast mu je i stolni tenis u kojem postiže zapažene rezultate

"Stolnim tenisom sam se počeo baviti 2001. godine kad je otprilike osnovan i stolnoteniski klub u Zaboku. Treniram tri puta tjedno. Od većih natjecanja bih svakako izdvojio državno prvenstvo za osobe s invaliditetom na kojem sudjelujem posljednjih desetak godina. Prošle godine sam osvojio treće mjesto u kategoriji broj osam, stajaći stolnotenisači. Također, igram SOKAZ ligu i Krapinsko-zagorsku ligu, te pohađam turnire koje se održavaju u Zagorju i Zagrebu. Što se tiče sporstkog aspekta mog života i dalje planiram trenirati i biti što bolji. Možda jednog dana završim na paraolimpijskim igrama, što mi je velika želja. Što se tiče glazbenog aspekta mog života volio bih izdati još koji album“, završava svoju priču Ivan.

Domagoj Glažar

Objavljeno: 11.07.2016