Do zavidnih rezultata u atletici Ivan ne bi mogao tako lako doći da s njim nije surađivao jedan od najvećih trenera u bacačkim disciplinama na ovim prostorima, danas pokojni Ivan Ivančić

 

Hrvatski paraolimpijac Ivan Katanušić (23) ni tri tjedna nije bio na ovom svjetu kada je ostao bez desne potkoljenice, no bio je snažna i uporna beba jer je prohodao već s deset mjeseci, na protezi. To rijetko uspijeva i bebama bez invaliditeta

Osnovnu je školu u rodnom Imotskom završio s ocjenom odličan. U osnovnoj školi je trenirao nogomet, gdje je branio za zdravu momčad na turnirima i u klubu NK Imotski. No, brzo se zasitio nogometa, te se poslije njega tri godine bavio kick boxingom, nastupao na turnirima sa 'zdravom' konkurencijom, vrijedno odlazeći u teretanu gdje je razvio zavidnu snagu.
Gimnaziju 'Dr. Mate Ujević' u Imotskom završio je s prosjekom ocjena vrlo dobar, bez ijednog zaostatka i popravnoga ispita. Premda bi se mnogi predali i prepustili očaju, on se od malena naučio živjeti s invaliditetom i sve obveze u životu uredno izvršavati. Nikada neće reći da je neka zdrava osoba sposobnija od njega u bilo čemu, s tom razlikom što mu kao osobi s invaliditetom treba nešto više vremena za postizanje izvrsnosti.

Osim sportskim uspjesima, Ivan se može i pohvaliti da je student 5. godine Fakulteta prometnih znanosti. Nada se kako će ove godine, uz zapažene sportske rezultate, doći i do diplome magistra.

Katanušić već dugi niz godina uživa status paraolimpijcai sportaš je 1. kategorije. Prvi put se s paraolimpizmom susreo 2009. godine, kada je bio na liječničkom pregledu u Božidarevićevoj. Tada ga je na hodniku dočekao bivši predsjednik Hrvatskog saveza sjedeće odbojke te ga zamolio da se dođe okušati u tom sportu. Pristao je nakon mnogo promišljanja, odgledao jednu utakmicu sjedeće odbojke i već na prvi pogled ju zavolio. Kroz odbojku se Ivan naučio bolje nositi s invaliditetom jer je bio okružen sa sportašima svih oblika tjelesnog invaliditeta. No, napominje kako sebe nikada nije opravdavao zbog nedostatka desne potkoljenice niti se samosažalijevao.

Ivan se natječe u kraljici sportova, atletici, nastupa u bacačkim disciplinama. A odnedavno je vlasnik europskog srebra u bacanju kugle i bronce u bacanju diska s novim hrvatskim državnim rekordom. Njegovo prvo veliko natjecanje bilo je Europsko prvenstvo u Walesu, na kojemu je odmah osvojio srebrenu medalju.
Do spomenutih rezultata ne bi mogao tako lako doći da s njim nije surađivao jedan od najvećih trenera u bacačkim disciplinama na ovim prostorima, danas pokojni Ivan Ivančić. Kroz sport je Katanušić naučio pobijediti invaliditet te biti ravnopravna osoba u sportu sa zdravim osobama, a za to je najviše zahvalan upravo Ivanu Ivančiću, koji nikada nije dozvolio Ivanu da kaže da nešto ne može napraviti. Sve bilo samo pitanje volje i truda. Nažalost, po povratku s Europskog prvenstva Ivan Ivančić je završio u bolnici i nedugo nakon toga preminuo.

Nakon smrti voljenog trenera, Ivan je svoje povjerenje za daljnji sportski razvoj dao u ruke treneru mađarskog podrijetla, Rolandu Vargi, koji je aktualni hrvatski rekorder u bacanju diska, sudionik olimpijskih igara te finalist svjetskih prvenstava. Katanušić i Varga nastavili su svakodnevno raditi prema modelu što ih je naučio pokojni Ivančić.
Postavili su si za cilj da pokušaju osvojiti medalje na sljedećem svjetskom prvenstvu u Dohi 2015. godine, te se plasirati i pokušati osvojiti medalju na Paraolimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016. i tako ostvariti san svakog vrhunskog sportaša.
Ivan bi se ujedno želio zahvaliti svim ljudima koji ga prate i pomažu mu u postizanju sportskih rezultata, a to su Hrvatski paraolimpijski odbor, Akosi Agram, Ortopedija Kralj, trener Roland Varga te njegove kolege na treninzima. Velika podrška u životu oduvijek mu je bila obitelj i prijatelji koji su ga neprestano uvjeravali da može sve postići. Samo je potrebna volja i upornost te, iznad svega, vjera u sebe i svoje mogućnosti.

Marko Damjanović

Objavljeno: 08.12.2014