PITANJE: (M.G.)Poštovani, majka sam djevojčice s teškim invaliditetom. Ona je potpuno ovisna o meni i mojoj pomoći. Često je u životnoj opasnosti, no moje je dijete i ne želim je dati u ustanovu kako mi rodbina i prijatelji predlažu.

 

Javljam se zbog svoje mlađe djevojčice koja se počela čudno ponašti, opet mokri u krevet, iako smo tu fazu davno prošli, primjećujem veliki strah za mene jer se ne želi igrati s drugom djecom kao ranije bez mog prisustva, a prema drugima je postala neposlušna i agresivna. Bojim se postoji li mogućnost da je zbog toga što svakodnevno gleda moju doslovno borbu za život njezine sestre doživjela strah i razvila PTSP? Čitala sam da je to moguće kod djece, što mislite o mom strahu?

ODGOVOR: Djeca i adolescenti mogu imati burne reakcije na traumatične događaje te se kod njih kao i kod odraslih javlja posttraumatski stresni poremećaj. Simptomi djece i adolescenata se razlikuju od simptoma kod odraslih osoba. Kod veoma male djece može se javiti mokrenje u krevet, nakon što su počeli koristiti toalet; zaboravljanje kako da hodaju ili nemoćunost hodanja; izmišljanje strašnih događaja pri igri s drugom djecom i nagla potreba da stalno budu uz roditelje ili drugu odraslu osobu koja im daje osjećaj sigurnosti. Starija djeca i adolescenti najčešće imaju simptome PTSP-a kao i odrasle osobe. Mogu se ponašati destruktivno, neposlušno, bez iskazivanja poštovanja, a često ih opterećuje osjećaj krivnje zbog vlastite (ne)reakcije u datom momentu te razmišljanja o osveti. Mogući su i tjelesni simptomi kao što su bolovi u želucu, glavobolje i sl.

Kod odraslih ubrzo nakon traumatskog događaja razvija se smanjenje odgovora prema stvarnom svijetu, što se opisuje kao psihička otupjelost ili emocionalna anestezija. Osoba se tuži na osjećaj odvojenosti i udaljenosti od drugih, njoj prije bliskih, te da više ne može ni približno uživati u aktivnostima koje su je prethodno radovale. Osobito su pogođene aktivnosti koje uključuju nježnost, senzibilnost, intimnost i seksualnost. Javljaju se smetnje kvalitetna usnivanja i prosnivanja, prekomjerna napregnutost, preosjetljivost, razdražljivost, teškoće u pažnji, koncentraciji i obavljanju posla. Mogu se javiti i agresivne reakcije koje variraju u rasponu od povećane iritabilnosti i straha od mogućega gubitka kontrole nad svojim ponašanjem, pa sve do otvorena i manifestna agresivnog ponašanja. 
Djeca traumatske doživljaje mogu iskazivati na svoj način, pa katkad postati zatvorena ili odbijati razgovor o traumi, što ne znači da se takvo stanje ne može promijeniti u općenito neugodne snove u kojima se javljaju razna čudovišta ili opasni događaji koji prijete njima ili drugim ljudima. Takva djeca nemaju osjećaj da ponovno proživljavaju prošlost, a ponovno proživljavanje traume odigrava se u akciji i scenogafiji kroz ponavljanu igru koja u sadržaju ima elemente traumatskog događaja. Javljaju se, kao i u odraslih, smanjenje aktivnosti i odnosa s realnim svijetom realitetom i suženje afekta što djeca obično ne mogu iskazati, pa je to važnije praćenje njihova stanja od roditelja ili nastavnika. Jedan od simptoma PTSP-a u djece može biti i bitna promjena stava prema budućnosti. Djeca mogu izgubiti pozitivan odnos prema onome što ih u budućem životu očekuje, ili se može javiti vjerovanje kako mogu predvidjeti buduće događaje.

Psihijatar ili psiholog može dijagnosticirati PTSP nakon razgovora sa osobom koja ima simptome. Da bi se postavila dijagnoza PTSP-a, pacijent mora tokom najmanje jednog mjeseca navedene simptome: najmanje jedan simptom ponovnog preživljavanja, najmanje tri simptoma izbjegavanja, najmanje dva simptoma pretjerane uzbuđenosti, simptome koji osobi otežavaju svakodnevni život, odlazak u školu ili na posao, druženje sa prijateljima ili obavljanje važnih zadataka. Neće svaka osoba koja preživi traumatičan događaj dobiti PTSP.

 

In-Portal

 

Objavljeno: 27.06.2016