"Osobe s invaliditetom moraju ulagati mnogo više snage i truda u sve što rade, nego tzv. zdrave osobe. A često im se puta to na kraju ne cijeni, barem koliko vidim u mojoj radnoj sredini”, kaže 21-godišnja B. P. koja je molila da bude predstavljena pod inicijalima jer se ne želi javno eksponirati

 

“Moje iskustvo vezano za rad s osobama s invaliditetom je iznimno pozitivno, jer sam ih zaista doživjela kao najnormalnije osobe, spremne na rad, razgovor i druženje, što mi je kod radnog odnosa vrlo bitno”, rekla je B.P. (21) iz Zagrebačke županije (identitet poznat redakciji), koja je željela da je predstavimo samo pod inicijalima jer se ne želi javno eksponirati.

Kroz život nije susretala mnogo osoba s invaliditetom, ali s onima koje je poznavala nikad nije bilo problema.

“U obitelji je baka imala invaliditet. Umrla je prošle godine u rujnu, nakon 15 godina provedenih u kolicima. Razlog tome je moždani udar koji je doživjela 2001. godine, od kojeg joj je bila paralizirana cijela lijeva strana tijela, dok je desna ostala u funkciji pa si je nekako uspijevala pomagati desnom rukom i nogom. Kao šesteročlana obitelj svi smo se trudili pomoći što je više moguće, iako je najveći teret pao na djeda koji je uz nju bio 24 sata na dan, što je i njemu kasnije donijelo neke zdravstvene probleme s kralježnicom jer ju je morao dizati i stavljati na wc. Dosta je pomagao i medicinski brat, koji je svaki dan dolazio provjeravati tlak i zdravstveno stanje, te po potrebi promijeniti kateter koji joj je bio stavljen 2013. godine”, prepričava svoje dugogodišnje iskustvo s bolešću bake.

Trenutno se nalazi na stručnom zapošljavanju bez zasnivanja radnog odnosa, kao volonterka u jednom od Gradskih ureda u Zagrebu, gdje radi uz osobe s invaliditetom.

“Susrela sam se s dvije osobe s invaliditetom u svojoj radnoj sredini, a doživjela sam ih kao tople i drage, koje su u bilo kojem trenutku spremne pomoći. Ako imam kakvih nedoumica u vezi posla, znam da im se uvijek mogu obratiti i očekivati od njih pomoć. Sada kada sam se i sama susrela s takvim osobama na radnom mjestu, zalagat ću se – ako budem u mogućnosti - da se što više takvih osoba zaposli”, nastavlja.

Na pitanje je li ikada od osoba s invaliditetom ili drugih osoba na poslu koje su zdrave doživjela diskriminaciju, odbijanje, maltretiranje, rekla je: “Osobno nisam, ali znam da se osobe s invaliditetom ponekad nađu u takvim situacijama. To je zbog toga što su ljudi puni predrasuda, umjesto da im daju priliku. Da ih zaista upoznaju onakvima kakvi jesu, tada bi vidjeli da su to osobe vrijedne pažnje. Radeći upravo s takvom osobom, iznenadili biste se svi koliko truda ulaže, a neizostavni su također i veliki rezultati. Po radu i neumornosti te osobe nikada ne bi rekli da je osoba s invaliditetom, jer joj isti nije vidljiv, ali moram priznati da je ostavila veliki dojam na mene. Mnogi bi se mogli ugledati na nju i shvatiti da osobe s invaliditetom moraju ulagati mnogo više snage i truda u sve što rade, nego zdrave osobe. A često im se puta to na kraju ne cijeni, barem koliko vidim u radnoj sredini.”

S obzirom da je na stručnom osposobljavanju za rad bez zasnivanja radnog odnosa, nakon što joj prođe godina dana htjela bi da ostane na mjestu gdje trenutno radi, radi okoline u kojoj se našla, a što puno znači kad se čovjek zaposli. Međutim, pristala bi i na bilo koje drugo radno mjesto. Brine je hoće li uspjeti na natječajima, jer svjesna je da puno ljudi koji završe osposobljavanje po par godina ne mogu pronaći nikakvo zaposlenje, unatoč velikoj volji za rad i završenom obrazovanju. Voljela bi raditi nešto vezano za svoju struku, jer ima završenu srednju ekonomsku školu, iako zna “da živimo u svijetu gdje si ne možeš priuštiti biranje radnog mjesta”.

Dok nije došla na ovo radno mjesto, radila je u dvije trgovine i u jednom pozivnom centru, no na tim poslovima radila je kratko, budući da nije bio potreban netko na dulje vrijeme.

“Volim raditi i voljela bih da mi se to omogući. Fakultet sam morala obustaviti, zbog teške financijske situacije. Kad se zaposlim, onda ću raditi životne planove. Do tada mogu samo sanjati o nekim stvarima”, završava svoju priču, poručujući da bi i dalje voljela nastaviti raditi uz osobe s invaliditetom koje su joj došle na životni put.

Tekst i foto: Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 09.05.2016