“Najviše me motivira kad mi netko kaže da je nešto za mene nemoguće, da u nekom području života ne mogu nešto ostvariti. To mi je poticaj da se suočim s problemom i pokušam ga svladati, naglašava Alen

 

“Treba se ustrajno boriti kroz život. Ne smije se dozvoliti nikome da nam ga uništi. Kroz život sam uvidio da je život neprestana borba i da nam uvijek dolaze u njega i dobre i loše osobe. Naučio sam opstati u ovom moru nepravdi i borit ću se i dalje, makar su mi mnoge institucije zatvorile svoja vrata zbog moje bolesti, umjesto da mi daju šansu”, rekao je 45-godišnji Alen Ognjačević iz Zagreba, šahist iz Šahovskog kluba “Stjepan Bosak” URIHO, kojemu se zbog utvrđene dijagnoze ne dozvoljava raditi, a ostavljen je u teškim socijalnim uvjetima.

Završio je srednju trgovačku školu, smjer Auto-dijelovi, međutim nikada nije radio tu vrstu poslova. Uz to ima završen tečaj za operatera na računalu.

“Najviše me motivira kad mi netko kaže da je nešto za mene nemoguće, da u nekom području života ne mogu nešto ostvariti. To mi je poticaj da se suočim s problemom i pokušam ga svladati”, rekao je Ognjačević, dodajući kako je najviše problema imao s ponižavanjima i omaložavanjima u osnovnoj i srednoj školi.

“U školi sam često doživljavao da su mi govorili da od mene nikada ništa neće biti, da ništa korisno neću ostvariti u svom životu. To je sve imalo na mene jako negativan utjecaj u mladosti, uslijed čega sam se povukao. Prisilno, iako sam toliko želio da imam prijatelje. Posljedice svega kroz život bile su da sam izgubio samopozdanje, a na neki način su me i uvjerili da ništa ne vrijedim. Danas je drugačije – kada mi to netko kaže, a još uvijek ih bude u mojem životu, u meni se pojavi inat koji me vuče naprijed da dam sve od sebe”, objašnjava Ognjačević svoje traumatsko iskustvo.

Život mu je obilježila odluka o priključivanju šahovskim takmičenjima u 13. godini, a potom knjige koje je počeo čitati od 1992. godine, u vezi pozitivnog razmišljanja i inspirativnih priča o ljudima koji su bili na dnu, a zatim su uspjeli kroz život. Uslijedilo je priključivanje jednoj Duhovnoj organizaciji 1994. godine, kao prijeloman trenutak koji ga je izvukao “iz pakla” u kojem se našao.

“Liječnica je rekla mojoj mami da ću morati piti tablete do kraja života i da će mi stanje biti sve gore i gore. To je bilo negdje na prijelazu između 1988./1989. godine, u fazi liječenja koje je trajalo četiri mjeseca”, prisjeća se, sretan da se to ipak nije ispunilo.

“Najgore je kad vas liječnici na neki način “označe”, ukalupe u svoja mišljenja, iz kojih ne žele izaći. A svi imamo primjere da osobe tijekom vremena ipak mogu ozdraviti, da dolazi do promjena. Iako se neke bolesti smatra neizlječivom bolešću, smatram na vlastitom primjeru da se tijekom vremena ipak mogu izliječiti i da može doći do napretka. Važno je imati prave osobe oko sebe. Uz mene je ostala majka”, rekao je.

Utvrđenje dijagnoze imalo je teške posljedice za njega, jer liječnici ne priznaju izlječenje, te je maknut i s burze rada gdje ga smatraju nesposobnim za bilo kakav posao.

“Liječnici me uopće ne doživljavaju. A zbog toga ni drugi iz ostalih institucija. Kad me vide, ne vide mene, nego me gledaju kao “dijagnozu”, a ne kao čovjeka. To me jako košta kroz život, jer ne daju mi šansu da idem dalje. A htio bih raditi, da si poboljšam uvjete živote. Nisam zaposlen, iako sam radio na nekoliko poslova. Zbog smanjenih motoričkih sposobnosti, navodno. Ali uvijek bi trebali biti drugi poslovi, i znam da ih ima. Ali meni se ne želi izaći u susret i pružiti mi priliku. Istina je da nisam toliko brz, spretan i jak kao drugi, uslijed bolesti, i zato sam dobivao otkaze na poslovima koje sam radio. Međutim, moje snage su inteligencija, pisanje, govorništvo, komunikacija pa bi u tom smjeru želio potražiti neki posao za sebe”, prepričava Ognjačević, kojemu je najveća želja da se zaposli i osamostali, da “ne ovisi o drugima, o nikome i o ničemu”.

Kroz život je stekao otprilike šest do sedam godina radnog staža. Najviše se zadržao u Ferreru, preko talijanske firme, gdje je radio oko pet godina na unosima u kompjutore. Tu su mu uvjeti bili odlični, jer bio je u dobroj okolini, s dobrim ljudima. Okušao se i u skladištu, kao prodavač u trgovini, čuvar zaštitar, u City Expressu, ali sve je kratko trajalo radi učestalih otkaza.

Trenutno prima pomoć od Grada Zagreba i socijalnih službi, u ukupnom iznosu od 700 kuna, čime pokriva samo najnužnije i zbog čega mu je neophodno zaposlenje.

Ono gdje se osjeća svoj na svome je šah, njegova ljubav i utjeha. 

Na šahovske turnire počeo je odlaziti s 13 godina, da bi danas imao titulu majstorskog kandidata, koju je stekao u Velikoj Gorici 1992. godine, gdje je osvojio šest bodova i ukupno 14. mjesto. To mu je bio najveći uspjeh, kada je “remizirao protiv velemajstora Miše Cebala, koji je tada igrao simultanku protiv nekih učesnika turnira”. Nikada nije imao problema s pronalaženjem klubova – uvijek je on bio tražen, jer odavna je zamijećen kao dobar igrač. Od 1994. godine napravio je 10-godišnju pauzu u šahu, vrativši se opet 2004., kada je odmah pronašao klub za igranje. Danas je igrač u Šahovskom klubu “Stjepan Bosak” URIHO, kojem se priključio 2013. godine. Na turnirima igra sa zdravim osobama i s osobama s invaliditetom.

Svojevremeno se osim šaha bavio rekreativno stolnim tenisom i tenisom.

“Tko zna kakav bi bio danas da toga svega nije bilo u mojem životu. Kako sam za burzu rada previše bolestan, a za Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje premalo, te su mi uskraćena brojna prava kao čovjeku, kao i mirovina nakon smrti oca, ne znam više kamo spadam. Znam samo da treba preživjeti, a kako – to je već umjetnost preživljavanja u ovim uvjetima u kojima živim”, završava Ognjačević, koji se “izvukao u najtežim momentima” zahvaljujući samo duhovnom životu.

 

Tekst i foto: Klaudija Klanjčić

 

 

 

 

 

Objavljeno: 20.04.2016