Djevojčica Nives (njezini roditelji ne žele da joj navodimo prezime) oboljela je od tumora na mozgu, a za ovaj je Božić poželjela bicikl s košarom. Želju joj je ispunila udruga 'Rijeka ljubavi' i predsjednica Štefica Čučak, na čemu su im Nives i njezina obitelj beskrajno zahvalni

"Ja bi najradije htjela da nisam bila bolesna i da danas mogu normalno živjeti i brinuti se o sebi i školi SAMA! Ali eto nitko mi to nažalost ne može ispuniti. Teško pišem pa moja najdraža osoba MAMA piše za mene. Pošto postoje dragi ljudi koji žele pomoći u ispunjavanju moje želje šaljem im veliko hvala. Moji roditelji ne mogu ispuniti moju jedinu želju. ZELENI BICIKL S KOŠAROM. Ako se netko ipak odluči pomoći meni neka zna da će jedno dijete uvijek biti zahvalno i sretno!", napisala je u svom pismu djevojčica Nives.

Maleni kao odrasli ljudi

Čitajući pismo djevojčice koja želi tako malo, morala sam ispuniti svoju želju i saznati tko je ona i kako živi. Danas kad smo svjedoci urlikanja djece koja su nezadovoljna darovima koje dobivaju svakodnevno i sama više ne znaju što bi tražili u vrijeme darivanja.  Zadovoljstvo je vidjeti sreću na licu djeteta koje cijeni i poštuje poklon. Ne dozvoljavam si kritizirati kako odgajate vlastitu djecu. Ali gledajući sebe i svoj odnos s nećacima, znam djeca su spužve koje primaju koliko i kako im odrasli oslikavaju svijet. Moji nećaci se ne boje osoba s invaliditetom, razgovaraju s njima i djecom s teškoćama u razvoju bez predrasuda. To je ono što očekujem od odraslih, pokažite i objasnite djetetu kad vas pita zašto je netko drugačiji. Maleni će postati veliki. Ako sada prihvate različitosti, znati će ih razumjeti kao odrasli ljudi.

Nives je prema riječima njenog tate njihova najhrabrija kćerka, navršila je trinaest godina i život joj nije bio jednostavan. Tata Goran opisao je svoju obitelj i kako je došlo do ispunjenja Nivesine želje.

Živjeti skromno a ipak sretno

"Naša obitelj ima šest članova - četvero djece (22,  19,  13 i 11 godina) te supruga Božica i ja. Živimo u nedovršenoj obiteljskoj kući u mjestu Ladimirevci.
Moja najhrabrija kćer Nives od svog rođenja normalno se razvijala do četiri i pol godine kada joj je nakon niza pretraga utvrđeno oboljenje – tumor na mozgu. Uslijedila je teška i dugotrajna operacija u KBC Osijek koja je trajala punih pet sati. Nakon toga upućeni smo u Kliniku za tumore i Kliniku za dječje bolesti u Zagreb na daljnje liječenje i terapije.
Izuzetno iscrpljujuće terapije kao i odvojenost od ostalih članova obitelji trajalo je naredne dvije godine i u tom vremenu, najviše je supruga bila uz nju, dok sam ja brinuo o ostaloj djecom. Za vrijeme dok nije bilo glavobolja, mučnina i povraćanja od strane moje Nives, supruga bi sa njom dolazila kući vikendom ili između predviđenih terapija. Po završetku tog perioda morali smo svaki mjesec odlaziti na kontrole u Zagreb  koje bi trajale nekoliko dana.
Dok je naša Nives ležala u bolnici živjeli smo jako skromno, jer je trebalo uskladit sve troškove i obveze života na dvije strane. Učestala putovanja, tri školarca kod kuće, režije kao i kredite od ranije nije bilo lako ispuniti. Trebalo je kupovati razne dodatke prehrani kako bi naša djevojčica barem malo ojačala i lakše podnosila one agresivne i teške terapije citostatika koji su uzrokovali razne poremećaje kod nje.

Neostvarene želje

Svi smo željno čekali susret sa njom i veselili se svakom njenom napretku. Kod dijagnostičkih pretraga i raznih snimanja, s nestrpljenjem smo iščekivali nalaze koji su mnogo puta bili doista niski. Tada je trebalo kupiti biljne lijekove za jačanje imuniteta i molit Boga da ona sve to izdrži.
Unazad par godina utvrdilo se da naše dijete boluje od hipotireoze  (stanje nedovoljnog stvaranja hormona štitnjače) pa mora svako jutro piti tablete Eutirox. Posljedica je smanjena  cirkulacija, točnije usporeni cijeli metabolizam i uvijek joj je hladno. Prilikom većih fizičkih aktivnosti,  što za nju predstavlja i samo trčanje ili skakanje, ona se brzo umori. Ujedno se uslijed bolesti pojavilo i određenih poteškoća u učenju i svladavanju redovnog gradiva u školi.
Sjećam se da je  Nives imala raznih želja, ali mnoge su ostalo neostvarene, financijsko stanje naše obitelji nije to moglo podnijeti. Glavni doktor koji je pratio tijek liječenja, jako je pohvalio našu kćer kad je jedno ljeto po dolasku na terapiju, rekla da je naučila voziti mali dječji bicikl. Njezino oboljenje utjecalo je na  motoriku i koordinaciju pokreta. Rasla je i prerasla svoj bicikl, pa je znala pitati kada ću joj kupiti veći da može sa njime ići do škole koja je udaljena više od jednog kilometra.

Rijeka ljubavi

Kako bi kod nje poboljšali njenu motoriku upisali smo ju na mažoretkinje grada Valpova. Voli treninge koji su u njezin život donijeli drage prijateljice, djelovali puno na porast samopouzdanja te uvelike poboljšali motoriku i usklađenost pokreta ruku i čitavog tijela.
Od ove školske godine upisana je u šesti razred osnovne škole u Osijeku, gdje je svakodnevno vozimo. Saznavši od kumova iz Osijeka da djeca iz višečlanih obitelji i obitelji koje primaju socijalnu pomoć, mogu napisati jednu želju, a ljudi dobroga srca pokušati će je ispuniti  rekli smo Nives . Nakon dugotrajnog razmišljanja, naša Nives, znajući da joj mi to ne možemo priuštiti, odlučila je napisati da želi imati svoj bicikl. To je njena želja, koja joj se ovog Božića ostvarila. Nives je sada sretna i vesela jer može svaki dan voziti svoj bicikl", sretan je Nivesin tata Goran.
Cijela Nivesina obitelj zahvaljuje Štefici Čučak i udruzi "Rijeka ljubavi" kao i svim ljudima dobroga srca koji su pomogli u ostvarivanju njezine želje.

Piše: Božica Ravlić

Objavljeno: 31.12.2013