"Čovjek se mora boriti za svoj status u životu i u sportu. Svaki čovjek ima nešto u sebi što treba razvijati i što ga pokreće“, kaže Ivan, jedan od pionira razvoja sporta osoba s invaliditetom u Zagrebu

 

Ivan Živković (59) otkako zna za sebe vezan je čvrstim nitima za sport. Tijekom osmogodišnjeg školovanja bio je najbolji učenik u razredu, a jednako je bio uspješan u brojnim sportskim disciplinama. Pokazivao je urođeni talent, nikada mu nije manjkalo energije za bavljenje atletikom, gimnastikom, nogometom te rukometom. Pred kraj osnovne škole, tijekom jedne utakmice, došlo je do teške ozljede glave, zbog čega je postao osoba s trajnim invaliditetom. Više od mjesec dana proveo je u bolnici gdje su se liječnici trudili da mu smanje razinu oduzetosti lijeve ruke i noge, a logopedi su pomagali da mu se vrati govor.

"Strašno sam se osjećao nakon nezgode, ali sam to prihvatio kao sportsku ozljedu. Cijeli sam se život nakon toga mučio s osjetom ruke i oštećenjem govora“, govori Ivan. "Svjestan sam da je to trajno i prihvatio sam to, ali sam se upravo stoga još više posvetio sportu. Teško je bilo nastaviti baviti se sportom iz mnogo razloga. Prije i poslije nezgode imao sam još nekoliko lomova pa sam iz tih situacija naučio amortizirati dodatne nezgode u duelima“.

Nakon bolnice uslijedile su mukotrpne terapije u kojima je ponovno učio hodati, koristiti se rukom i usvajati govor. Ivan za to razdoblje života kaže da se osjećao kao nemoćni starac. Unatoč ozljedi, uspio se upisati u gimnaziju: zbog teškoća u govoru i smanjene pokretljivosti prolazio je s prosječnim ocjenama, no to nisu bili njegovi objektivni dometi. Kroz rehabilitaciju se naučio koristiti lijevom rukom, a i govor mu se djelomično vratio. Napokon se mogao opet vratiti svojoj velikoj strasti – sportu - a to je činio igrajući za brojne malonogometne klubove na raznim turnirima, nakon koji je postao pomoćni trener.

"To je moj život, druženje i borba s protivnicima“, kaže Ivan.

Godine 1980. zaposlio se u tadašnjem DIOZ-u Zagreb, a danas Ustanovi za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje URIHO. "Otkako sam se zaposlio radio sam kao knjigovođa, u kadrovskoj službi, a od 2000. godine sam na poziciji referenta za sport i kulturu. Bez URIHO-a mislim da bih jako teško uspio napraviti ovako zavidnu karijeru. U skoro vrijeme odlazim u mirovinu“, govori Ivan. Osamdesetih godina prošlog stoljeća počelo je njegovo zanimanje za sport osoba s invaliditetom. Prije nego je sagrađena sportska dvorana 'Vinko Bek' preuzeo je organizaciju, osmišljavanje i provođenje programa sporta za OSI populaciju.

"Čovjek se mora boriti za svoj status u životu i u sportu. Svaki čovjek ima nešto u sebi što treba razvijati i što ga pokreće“, napominje Ivan. Uz to što je organizirao sportske aktivnosti osoba s invaliditetom, posebno je ponosan na činjenicu da je uspio da dvorana 'Vinko Bek' ostane na korištenje OSI sportašima. U drugoj polovici devedesetih godina sudjelovao je u osnivanju Športskog društva invalida URIHO. Gotovo nevjerojatno zvuči podatak da se natjecao u streljaštvu, stolnom tenisu, šahu, sportskom ribolovu, fitnesu, atletici, visećoj kuglani, pikadu i plivanju. U tim nastupima osvojio je niz medalja od kojih nijednu ne može posebno istaknuti jer su mu sve podjednako drage, naime zna koliko je truda u njih uložio. Za dugogodišnji rad i razvoj sporta osoba s invaliditetom 2005. godine Hrvatski paraolimpijski odbor dodijelilo mu je priznanje.

"Izabrao sam teži put i nikad se nisam predao. Ostao sam vjeran sportu i sportskom načinu života“, kaže Ivan.

Također je osnovao i malonogometni klub URIHO, u kojem je još uvijek uspješan predsjednik. Ne skrivajući ponos, napominje da su nastupali kao jedini malonogometni klub za koji igraju osobe s invaliditetom na brojnim gradskim i županijskim turnirima. Kao plod upornosti i dobrog rada dobio je poziv da zaigra veliki nogomet u hrvatskoj reprezentaciji osoba s invaliditetom, u prijateljskoj utakmici protiv Njemačke, u sportskom centru Kamen-Kaiserau, u kojoj su naši igrači izvojevali pobjedu od 4:2.

Ozljeda nije ga spriječila da u 22. godini osnuje obitelj sa suprugom Milenom, te odgoji i školuje kćerku i sina na koje je iznimno ponosan. Ivan je i ponosni djed svojih unuka. Njegova upornost i volja dokaz su da se, unatoč invaliditetu, može živjeti 'punim plućim', sa spoznajom da je život dar koji ne priznaje ograničenja.

Marko Damjanović

Objavljeno: 22.12.2014