Osobe s invaliditetom nisu sudjelovale u pljački države, nisu bili instrument za uništavanje svih vrijednosti zajednice. Samo su dio puka koji je opljačkan i posramljen od strane moćnika koji upravljaju kapitalom

 

Žalosno je kad jedna zajednica naslijeđenu i istrošenu ideologiju opravdava, a da toga nije ni svijena. Kada bismo ogolili jednu takvu zajednicu ostalo bi jedno veliko ništa, gola i neprivlačna stvarnost izgubljena u svojim zabludama i propagandama. Svi se mi osjećamo neugodno u tim naslijeđima, osjećamo jednu moralnu uvredu, jer se ne dopušta izgradnju zajednice koja će koristiti svakome pojedincu, koja će osigurati perspektivu i ostvarenje vlastitih ambicija. Činjenica kako su mnogi pojedinci lišeni vlastitih ideala, vlastite ljubavi, a sve zbog bande kriminalaca i lažnih moralista, koji i ne znaju da ne znaju.

Uvođenje imovinskog cenzusa osobama s invaliditetom za ostvarivanje određenih prava je žalosno i mizerno razmišljanje onih koji su na čelu sustava. Nitko nema ništa protiv uvođenja reda, dapače, svi ga želimo, ali da bi smo u tome uspjeli potrebno je napraviti određene predradnje koje će napokon stvoriti realan i transparentan sustav, a koji će koristiti svim osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju.

Činjenica je kako su invalidnina i tuđa pomoć i njega naslijeđe iz prošlog sustava. To nije mijenjalo - ako primaš invalidninu ne možeš primati tuđu pomoć i njegu. Roditelji su se izborili za pravo na status skrbnika, preko projekata udruga financiraju se osobni asistenti i asistenti u nastavi. Dakle, po ovom osobe s invaliditetom nisu ostvarili nikakav povlašteni status osim invalidnine i tuđe pomoći i njege, ali u istom trenutku nisu u mogućnosti koristiti razne sadržaje u zajednici, što se za ostale građane podrazumijeva.

Kada govorimo o imovinskom cenzusu, pitam se što je s bakama koje prodaju salatu ili ne znam što već, a primaju ili invalidninu ili tuđu pomoć i njegu, što je sa svima onima koji su status osobe s invaliditetom stekli na kriminalan način. Pitam se kakav je to pravedniji sustav kojima jednima uzima samo da bi ostalo više u proračunu. Pitam se do kada će oni koji su dobili povjerenje zajednice da istom gospodare u interesu svakog pojedinca ponašati se kao vlasnici svega i svačega i slabima uzimati a bogatima dopuštati slobodu harača.

Nije važno hoće li netko ostati bez određene naknade, ovdje je bitno istaknuti osobu kojoj svi zakoni daju za pravo u ostvarenju vlastitih sloboda, ali kako će se netko držati zakona kada se ne drže oni koji su za to dobili povjerenje. Imovinski cenzus prikaz je nekakvog pravednijeg sustava, pa se pitam kada se nekome uzme kome će se to dati, ako je taj netko u podređenom položaju? Tko su ti koji će procjenjivati visinu cenzusa, znaju li ti i takvi koliko bi stan za osobu s invaliditetom trebao biti veći da bi ga mogao koristiti sukladno potrebama. Znaju li ti koji upravljaju državom kako je automobil ortopedsko pomagalo i kao takvo omogućuje komunikaciju osobama s invaliditetom.

Osobe s invaliditetom nisu sudjelovale u pljački države, nisu bili instrument za uništavanje svih vrijednosti zajednice, samo su dio puka koji je opljačkan i posramljen od strane moćnika koji upravljaju kapitalom. Žalosno je da se financijski minusi u državnom proračunu rješavaju nauštrb osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju.

Vrijeme je da se politika potrudi i počne stvaranjem novih vrijednosti graditi zajednicu u kojoj neće biti problem tamo neka mizerna invalidnina ili tuđa pomoć i njega. Vrijeme je da politika dopusti samim osobama s invaliditetom i roditeljima djece s teškoćama u razvoju izradu strateških ciljeva koji će omogućiti našoj populaciji kvalitetnu i realnu integraciju, koja ne opterećuje druge članove zajednice.

U svijetu prepunom nepravde i ljudskog poniženja, moram naglasiti kako su osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju najviše ponižena i degradirana po svim osnovama.

Želimo li promjene koje nam pružaju priliku potrebna je revolucija politike koja prije svega zna biti u službi čovjeka, koja zna graditi infrastrukturu koju uživa svaki pojedinac, neovisno o svojim izazovima.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 24.03.2016