"Duša je pokretačka snaga i suština svega. Svjestan sam da nismo ovo tijelo, iako se nalazimo u njemu. Ono što mi može smetati nisu tjelesne datosti već inercija duha", kaže uz ostalo poznati splitski pjevač

 

Gospodine Karan, u vašoj bogatoj karijeri vjerojatno možete izdvojiti neke pjesme koje su vam posebno prirasle srcu?

- Postoji nekoliko pjesama koje mi bude posebne osjećaje. Od benda u kojem sam pjevao Big Blue, pa do danas, tu su Priznaj mi, Lipa si lipa, Prozor kraj đardina, Ostani, Dite jubavi, Prijatelju, Ako to je sve, Gorko more, Sta je svit... Imao sam sreće da su mi, kao pjevaču, pjesme skladali veliki majstori kompozicije i stihova Zdenko Runjić, Zrinko Tutić, Neno Ninčević i Rajko Dujmić. Radeći s takvim umjetnicima razvijao sam glazbenu karijeru i stil. Svatko mi je dao ponešto znanja i puno ljubavi za glazbu, pa je to iskustvo bilo neprocjenjivo.

Nije lako reći koja mi je pjesma najdraža, jer puno ovisi i o mom raspoloženju u trenutku pitanja. Ovih dana sam sretno zaljubljen u musical Naša  bila štorija, koji smo napisali Neno Ninčević i ja. Kako u Štoriji pjevaju Severina, Tedi Spalato, Danijela, Arijana Čulina i Stefan Kokoškov, imam sjajnu priliku slušati kompozicije koje smo Neno i ja pisali u izvođenju vrhunskih kolega.

Veliki je privilegij i izazov donositi nove kvalitetne pjesme, jer se svaka nova mjeri s najboljom starom.  Na ranije objavljene pjesme ljudi već imaju svoje emocionalne uspomene, tako da treba vremena da novu pjesmu ožive svojim poljupcima.

Dobitnik ste brojnih glazbenih nagrada. Koja Vam je najposebnija?

- Glazbena priznanja su lijep dodatak karijeri, ali je njihova funkcija prije svega – dekorativna. Pobjede na festivalima ponekad više govore o trenutku karijere, takozvanom momentumu pojedinog pjevača, nego o kvaliteti pjesme i pjevanja.

S druge strane, nagrade struke, kao što su Porin , Status i slično, češće otkrivaju glazbeni ukus i preferencije glasačkog tijela, nego što su odraz stvarnog stanja.

Sve su to lijepe igračke i suveniri, ali su nuz-pojava...  Najbolja nagrada je imati pjesmu koju ljudi pjevaju i vole godinama nakon što je snimljena. To je najispravniji pokazatelj nečije glazbene kakvoće.

Koji je Vaš životni moto?

- Moj životni motiv je - makni se sam sebi s puta. Odnosi se na sve karakterne manjkavosti koje mogu zaustaviti razvoj osobnosti, pa tako dovesti talent u situaciju da se ne ispuni njegova svrha. A svrha je, po onom što dosad znam o životu,- dati ljubav i služiti kao nositelj te poruke pjesmom.

Imate li u privatnom životu kontakte s osobama s invaliditetom?

- Na osobe s raznim vidovima invaliditeta nailazim u svim životnim situacijama. Iako se od osobe do osobe razlikuju i vid i stupanj invaliditeta, tjelesna hendikepiranost nije razlog da se prema takvoj osobi odnosim ikako drugačije već kao sebi ravnom ljudskom biću.

Duša je pokretačka snaga i suština svega. Svjestan sam da nismo ovo tijelo, iako se nalazimo u njemu. Ono što mi može smetati nisu tjelesne datosti već inercija duha.

Kao glazbenik odazvali ste se na brojne humanitarne akcije. Jeste li sudjelovali i u akcijama za osobe s invaliditetom?

- Baveći se glazbom, u stalnom sam dodiru s ljudima. Zajedno s kolegama često sudjelujem u akcijama koje imaju za cilj pomoći potrebitim osobama ili udrugama. To mi je pravi smisao i velika čast. Rijetki su trenuci kada nekom možeš zaista pomoći, i takvi dani opravdavaju moje bavljenje glazbom. Bilo da se radi o djeci s teškoćama u razvoju ili bilo kojem vidu invaliditeta, kolege i ja se rado odazivamo na pozive.

Smatrate li da su osobe s invaliditetom uistinu na margini društva, uz rijetke mogućnosti da pokažu svoju kreativnost i druge načine izražavanja?

- Kao prvo, moram reći da mi se sam izraz i pojam invalidnost - ne sviđa. Društvo pokazuje svoju istinsku snagu i temeljnu vrijednost u svom odnosu prema onima koji najviše trebaju pozitivan odnos -  od djece do osoba s posebnim potrebama svih dobi. Uostalom, čak i u nekakvom sretnom ishodu života, osoba će doći u godine kada briga o sebi postaje zahtjevnijom. Trenutačno popularna društvena fokusiranost na radnu dob i proizvodnju je, nažalost, pokazatelj impersonalizma suvremenih zajednica.

Od pasivne agresivnosti nedovoljno osmišljenih i krivo projektiranih i izvedenih novogradnji, do birokratski usporenog rješavanja već nagomilanih arhitektonskih nebriga, današnje društvo prečesto ostavlja pojedince i obitelji na milost i nemilost samoorganiziranja.

To je stvarna prikraćenost i invaliditet svjesnosti, tu osjećam da, kao društvo 21. stoljeća, možemo i trebamo bolje.

Zasigurno ste primijetili da su mnoge koncertne dvorane i klubovi nepristupačni osobama s invaliditetom. Imate li mogućnosti da vodite brigu kod organizacije da se i OSI publici omogući pristup Vašim koncertima?

- Na koncertnim i sportskim događajima u kojima sam sudionik želim da ljudi koji su došli imaju priliku doživjeti najbolje i iskusiti najviše. Kada sam u mogućnosti, dajem do znanja organizatorima da osiguraju prostor u kojem je to moguće.

Moram reći da, u pravilu, osobe koje organiziraju koncerte imaju sluha i razumijevanja za publiku s posebnim potrebama, pa čine sve što im je u moći da premoste eventualne probleme.

Koju bi od Vaših pjesama posvetili osobama s invaliditetom?

- Dite jubavi, uvijek tu pjesmu...

Razgovarao: Domagoj Glažar

Objavljeno: 16.03.2016