Mladi hrvatski atletičar nakon prometne nesreće ne gubi nadu u ostvarenje životnog sna - da postane svjetski prvak u bacanju diska

 

"Ljudi, izađite van iz nekih okvira i zidova. Svatko od nas ima snove i ciljeve. Invaliditet ne treba nikog sprečavati u ostvarivanju istih“, poručuje 30-godišnji Velimir Šandor, hrvatski atletičar s invaliditetom iz okolice Velike Gorice, iz Pokupskog, selo Opatija, koji se sprema za Paraolimpijske igre u Rio de Janeiru.

Osnovnu školu završio je u Pokupskom, a srednju školu u Zagrebu, elektrostrojarski smjer. Poslije srednje zaposlio se kao vozač lako dostavnog vozila, radivši dostavu po Zagreba. Trenutno radi u istoj firmi kao administrator.

Velimir je nastradao 2006., u svojoj 20. godini u prometnoj nasreći na povratku s nedjeljnog turnira u nogometu. Nakon toga je zadobio dijagnozu tetrapareze, uz djelomične pokrete ruke i osjete u nogama, uz nešto malo pokreta.

"Ta nesreća mi je okrenula život za 360 stupnjeva i onda još jednom za 360 stupnjeva. U minuti se okrenuo sav svijet koji sam poznavao, što sam stvarao skupa s roditeljima. Tu je sve stalo. Bio je to totalni šok za mene, za sve moje, za okolinu, ali od nekud je trebalo krenut ponovno. Dignuti se i ustati i krenuti dalje, bilo mi je u mislima svaki dan. U prometnoj nesreći sletio sam autom u jedan jarak i nespretno udario u krov auta te slomio šesti vratni kralježak. Tri tjedna sam bio u Draškovićevoj u Zagrebu, a poslije toga sedam mjeseci u Varaždinskim toplicama“, kaže Velimir.

Buđenje u bolnici nakon prometne nesreće bilo mu je najteže iskustvo u životu, a ujedno i najveća prekretnica, kao i nekoliko mjeseci rehabilitacije.

Motivira ga dokazivanje u sportu, prvenstveno sebi, a onda i drugima.

"Ako imam neku ideju, onda moram dokazati da sam u pravu“, objašnjava Velimir.

U sportu je tako-reći kroz cijeli život. Igrao je nogomet i košarku od malih nogu. Atletikom se počeo baviti 2009. godine, kad su završile Olimpijske igre u Pekingu, kad je Antonija Balek osvojila medalje.

"Gle nju! Ako može ona, mogu i ja“, kaže Velimir.

Na samom početku došao je u klub radi treniranja u bacanju koplja i diska. Nije bilo financijskih mogućnosti. To je sport gdje treba biti prisutan svaki dan, praktički 100 posto. Onda je trebao dva-tri puta odlaziti na trening, po sat i pol. U međuvremenu je prešao u Veliku Goricu jer mu je bliže za putovat tako da trenutno trenira po tri sata dnevno. Kroz dva-tri tjedna planira trenirati po pet sati, uz svog trenera Ivana Čengića.

"Njegovim dolaskom je sve to krenulo jer je vidio da ima smisla da počnemo raditi. Puno više se prilagodio meni i mom slobodnom vremenu, nego ja njemu. I zbog toga je došlo do rezultata. Kako radim puno radno vrijeme od osam sati, znam da je bilo dosta teško prilagoditi se treningu. Bilo je slabo vremena, volje i ičega, ali uz trenera sve se promijenilo. Prije dok nisam radio problem su bile financije. Jer je trebalo svaki dolaziti na trening. Puno mi znači sam trening, da radim na sebi, na izgrađivanju sebe. Da mogu nešto postići, svojim radom i trudom u bilo kojem pogledu. I izgraditi sebe kao osobu koja može pokazati ostalima da ja to mogu i otići na Svjetsko prvenstvo i na Paraolimpijske igre. Nemam uzora u sportskom smislu. Samo želim pokazati svima da mogu biti kao netko drugi. Moja vizija je jednog dana baciti svjetski rekord. Pa da to bude zapisano jedan dan“, kaže Velimir.

Nada se da će se na Europskom prvenstvu približiti svjetskom rekordu, kao i na Paraolimpijadi, a za pet godina planira baciti svjetski rekord.

Najbolji osobni rekord mu je 17,45 metara. Fale mu četiri metara do svjetskog rekorda.

Najveće natjecanje na kojem je nastupio bilo je u katarskoj Dohi, a ista je intenzivno započeo prošle godine u ožujku prilikom klasifikacije. Klub ga je poslao u Berlin i tamo je dobio kategoriju invalidnosti F52, nastupao te osvojio prvo mjesto. Tada je nastupilo njegovo prvo osvještavanje da je uvidio da se može baviti atletikom, bacanjem diska. U godinu poboljšao je svoj rezultat za četiri metara. U Berlinu je osvojio prvo mjesto s više od 14 metara te ga je primijetio atletski izbornik što ga je dovelo do Otvorenog prvenstva Hrvatske u srpnju 2015. godine, gdje je bacio disk 16,15 metara.

Nakon toga su uslijedile Svjetske igre osoba s invaliditetom u ruskom Sočiju, gdje je dobio poziv od reprezentacije za nastup u rujnu. Tada je bacio disk na udaljenost od 17,45 metara, što je trenutno treći najdalji rezultat na svjetskoj rang listi.

U listopadu prošle godine održano je Svjetsko prvenstvo u Dohi. Bacivši disk na 16,90 metara, osvojio je treće mjesto.

Velimira najviše u životu smeta nepravda.

"Sam po sebi sam eksplozivan. Do nekog vremena stalno sam dolazio u neke konflikte. Ali sad me sport smirio i u zadnje vrijeme sam dosta flegma. Nepravda me smeta još od osnovnoškolskih dana, kada sam je primijetio prilikom ocjenjivanja, zatim u sportskom smislu kada si bolji pa izgubiš. Budući sam od 2009. do 2013. trenirao stolni tenis, pokazao sam da sam i show man, u smislu kada sam tijesno gubio onda sam svaki puta napravio neki šou: bacio sam reket, grizao sam ga“, kaže Velimir.

U skoroj budućnosti vidi se kao vlasnik svjetskog rekorda, a do tada mu predstoji puno treniranja i natjecanja.

Klaudija Klanjčić i Domagoj Glažar

Objavljeno: 23.02.2016