Marko je jedan od rijetkih sretnika s invaliditetom koji ima stabilan posao u dobroj firmi, uživa u vezi s djevojkom Ivanom, također osobom s invaliditetom, koju žele okruniti brakom... No, u toj idiličnoj slici ipak nešto nedostaje

 

Marko Dilberović, mladić s cerebralnom paralizom, jedan je od malobrojnih sretnika s invaliditetom koji ima posao. No, njegova je svakodnevica slična onoj većine mladih osoba u Hrvatskoj - zajedničko kućanstvo s mamom i bratom. Problemi koji muče Marka su kako doći do stana i tada krenuti u samostalan život s djevojkom Ivanom. Cilj koji se nada ostvariti.

"Osnovnu školu završio sam u Centru Goljak", kaže Marko. "Na profesionalnoj orijentaciji usmjerili su me u Centar Dubrava, gdje sam završio za smjer pomoćnog pletača. Imam sreću da me profesorica neposredno nakon završene srednje škole preporučila za posao u skladištu DM-a i tamo radim na deklariranju proizvoda. Početak je bio neobičan, kolege su mislile da se neću uklopiti. Danas se osjećam kao dio ekipe na poslu, imam osobnog asistenta koji mi pomaže u smislu da radi dio posla koji ja ne mogu zbog fizičkih ograničenja."

U Markovom životu neizostavnu ulogu ima ZET-ov prijevoz bez kojeg bi njegov odlazak na posao bio znatno otežan. Postavlja se pitanje kako da funkcioniraju osobe s invaliditetom izvan Zagreba? Pitanje je to, dakle, mobilnosti koje je od ključne važnosti želi li osoba s invaliditetom funkcionirati u svakodnevnim aktivnostima.

"Sve više razmišljam o zanemarivanju vlastitog zdravlja. Naime, u vrijeme kada sam dobio posao uvjet za korištenje ZET-ova prijevoza bilo je korištenje invalidskih kolica", nastavlja Marko.

"Tada sam još hodao uz pomoć hodalice, no sjeo sam u kolica da zadovoljim normu. Danas to više nije uvjet, no ja sam sve slabiji i navikao sam na kolica. Plaća mi nije dovoljna da bih zadovoljio sve potrebe, pa mi pomažu brat i mama. Djevojka Ivana također je osoba s invaliditom, rođena sa spina bifidom, ali hoda. Prvi plan koji želim ostvariti je stan i ženidba, a dalje što nam život donese.

Živimo kao svi mladi naših godina. Uz malo veći broj radoznalih pogleda kada izađemo i šećemo gradom. Nije ugodno slušati komentare nepoznatih ljudi koji se čude što nas dvoje s invaliditetom radimo na ulici, no navikli smo.

Uvijek me najviše opterećivalo što ne mogu hodati kao ostali, jer mislim da bih bio zadovoljniji i samostalniji. Društvo nema razumijevanja za različitosti i mnogo puta, dok sam još hodao, dogodilo se da mi se smiju i komentiraju moj gegajući hod. Ipak, zadovoljan sam da mogu samostalno brinuti o sebi, osim što ne kuham, no tu uskače moja Ivana. Sretan sam i zadovoljan, ali znam da bi mi, kad bih hodao, život bio jednostavniji. Želio bih i da imam primanja za minimum potreban za korak u samostalan život s Ivanom", završava Marko.

Božica Ravlić

Objavljeno: 29.06.2015