"Nemojte odustati od svojih snova, ne dozvolite da vam invaliditet bude prepreka u životu i dokažite da ste jednakovrijedni kao ti koji vas ne prihvaćaju", zaključuje 'nepopravljivo pozitivni' Antonio

 

Antonio Grgec ima devetnaest godina i osmijeh koji ne može skinuti ni otežani hod, iznenadni tremoriu rukama ili spazam mišića koji izazove neočekivan pokret. Predrasude je davno prihvatio i odlučio nastaviti put prema cilju, ne osvrćući se na pojedince koji nikada neće razumjeti da ograničenja nametnuta njihovim nerazumijevanjem prečesto lome nesigurne i slabe duše.

"Roditeljima i liječnicima bilo je jasno da ću imati motoričkih teškoća", kaže Antonio. "Ni s osam mjeseci još nisam mogao sjediti, kao ni hodati kad sam navršio godinu dana. Od treće do desete godine vrijeme mi je prolazilo u neprestanim logo i fizio terapijama u Specijalnoj bolnici za kronične bolesti dječje dobi Gornja Bistra, a tamo sam pohađao i osnovnu školu. Motoričke sposobnosti su mi se počele popravljati u jedanaestoj godini, kada krećem na logo terapiju u Opću bolnicu Varaždin."

Motoričke sposobnosti se razvijaju od malih nogu kroz osnovne motoričke aktivnosti, a važnije su za razvoj djeteta od motoričkih vještina. To su opća funkcionalna obilježja u koja spadaju: izdržljivost, snaga (relativna i apsolutna), brzina, eksplozivnost (kombinacija snage i brzine), koordinacija, preciznost, ravnoteža, gibljivost. U predškolskoj i ranijoj školskoj dobi najbitnije je razvijati brzinu (sposobnost brze izmjene pokreta), koordinaciju i preciznost (usklađenost ekstremiteta i centralnog živčanog sustava), ravnotežu (sposobnost održavanja nepromijenjenog stanja tijela) te gibljivost zglobova.

Motoričke vještine su općenito sve naučene tehnike izvršavanja nekakvih pokreta ili kombinacija pokreta u što spadaju razne sportske tehnike, ali i umjetničke vještine - crtanje, sviranje ili umjetnički ples. I svakodnevne radnje, poput korištenja pribora za jelo, rezanja sa škarama, brzog tipkanja na računalu ili vožnje automobila, također su motoričke vještine.

"Osnovna škola prošla je u čestom zadirkivanju vršnjaka koji nisu znali prihvatiti moj invaliditet, no bilo je i onih uvijek spremnih pomoći na bilo koji način", nastavlja Antonio.

"Već tada želio sam biti stolar, ali ispriječio se moj invaliditet. Bilo je tada i dana u kojima sam očajan razmišljao: 'Bože zašto baš ja, zašto si baš mene odabrao.'

Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava, smjer grafički tehničar pripreme, bio je moj izbor srednje škole.

Nakon samo dva tjedna provedenih u Centru Dubrava moji strahovi su nestali. Kroz četiri godine srednjoškolskog obrazovanja upoznao sam predivne ljude i prijatelje s kojima i danas rado kontaktiram. Tamo nisam stekao samo znanje, već i spoznao kako se nositi s predrasudama koje ljudi imaju prema osobama s invaliditetom. Zahvalan sam svima koji su me poticali na rad kroz moje obrazovanje u centru, a posebno prof. Siniši Frlanu koji me je svemu naučio što danas znam u vezi mog zanimanja i ukazao mi kako realno gledati na svijet u kojem živim. Moja razrednica prof. Nives Kralj-Kovačić me je usmjeravala i bila potpora u svakoj mojoj odluci. Prof. Blanki Pranjić koja mi je jako pomogla oko mog izvannastavnog angažman u centru i također bila jako velika potpora u svemu. Nažalost, po završetku srednjošolskog obrazovanja izašao sam na državnu maturu, koju nisam položio.

Trenutačno tražim posao i susrećem sa svakidašnjim problemima mlade nezaposlene osobe. Šaljem dnevno petnaestak zamolbi za posao, a primam nula odgovora. Veliki problem je provedba Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom po kojem imamo prednost pri zapošljavanju, ali to u praksi ne funkcionira. Posao najčešće dobiju oni s poznanstvom na određenim pozicijama. Najveće predrasude prema osobama s invaliditetom imaju takozvani zdravi ljudi koji se nikada nisu susreli s osobom koja ima određene tjelesne ili intelektualne teškoće. Takvi ljudi najčešće nas smatraju nesposobnima. Kao i svaka osoba s invaliditetom, nevažno muškog ili ženskog spola, kroz odrastanje sam se susretao s predrasudama na svim poljima. Ima ih previše za ovu priču, no bilo je i lijepih trenutaka koje pamtim. Iz svakog trenutka, bio on loš ili dobar ,izvučem poruku i steknem novo iskustvo. Nisam odustao od nastavka obrazovanja i sljedeće godine opet izlazim na državnu maturu, uvjeren da ću postati brucoš.

Nemojte odustati od svojih snova, ne dozvolite da vam invaliditet bude prepreka u životu i dokažite da ste jednakovrijedni kao ti koji vas ne prihvaćaju", zaključuje 'nepopravljivo pozitivni' Antonio.

Božica Ravlić

Objavljeno: 16.11.2015