Košarka u kolicima, hokej na sanjkama, skijanje za osobe s invaliditetom..., samo su neki od interesa mladića iz Zagreba koji možda jest nizak u centimetrima, ali je zato velik u duhu i gotovo zaraznom optimizmu

 

Našla sam se u nedoumici kako predstaviti dvadesetogodišnjeg Matka Jurića iz Zagreba, obzirom na njegove brojne interese koji ga vode u životu.

Hondrodistrofija - blagi oblik patuljastog rasta - nije bila prepreka da se okuša u košarci i nogometu, a danas aktivno trenira košarku u kolicima, hokej na sanjkama i skijanje. Najveća neispunjena želja pokazuje skromnost i jednostavnost ovog samo visinom malog, a duhom velikog mladića: Matko se naime želi upoznati s bas gitaristom Dubioze kolektiva, Vedranom Mujagićem.

Već u njegovoj prvoj godini života Matkovi su roditelji, primjetivši vidljivo niži rast obzirom na djecu u toj životnoj dobi, krenuli na kontrole kojima je potvrđen blagi oblik patuljastog rasta, hondrodistrofija. S osmom godinom počele su poteškoće s disanjem do trenutka kad je, ostavši bez zraka završio na hitnoj gdje mu je dijagnosticirana astma.

"Teško sam se nosio s invaliditetom u osnovnoj školi, ipak sam bio dijete", prisjeća se Matko.

"Ismijavanje moje visinu i građe od mlađih generacija učenika koji su bili viši od mene, ublažilo je prihvaćanje prijatelja iz razreda koji su uvijek bili uz mene i pomogli kad je trebalo.

U prvom razredu bio sam visok 97 centimetara i nisam mogao nositi školsku torbu, pa bi netko od njih, ponekad brat ili susjed, preuzeli moj teret na sebe. Završivši redovnu osnovnu školu želio sam upisati Medicinsku školu ili Poštansku i telekomunikacijsku školu i postati poštar. Tada se ispriječio moj invaliditet i morao sam upisati Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava, smjer upravni referent. Početno razočarenje izborom i smjerom škole već nakon dva tjedna je nestalo. Shvatio sam da se nalazim u školi s visokom razinom razumijevanja i prihvaćanja kroz individualan pristup.

U osnovnoj školi uključio sam se u brojne sportove, trenirao nogomet i košarku, ali astma me sputavala da nastavim i morao sam odustati. U Centru Dubrava počeo sam s malim nogometom, uglavnom na poziciji golmana, i to me baš ispunjavalo zadovoljtvom. Nekoliko puta bili smo i prvaci Zagreba s najboljim trenerom.

Završivši za upravnog referenta krenuo sam u sport. Treniram košarku u kolicima u klubu KKI Vukovi, hokej na sanjkama u Hokejaškom klubu u Mrga i skijanje u Ski klubu Sljeme za osobe s invaliditetom. Hokej na sanjkama treniramo dva do tri puta tjedno u ledenoj dvorani Doma sportova. Tek smo u osnutku i prve utakmice očekujemo za nekih godinu dana, obzirom na potrebu svladavanja vještine što bržeg kretanja i vođenja paka. Ovaj sport još nije prepoznat u Hrvatskoj pa imamo samo pet redovnih članova. Mogu ga trenirati oba spola, pa pozivam i djevojke da nam se jave u klub. Košarka u kolicima omogućava mi putovanja po Hrvatskoj i na prijateljska gostovanja u Sloveniju i Austriju. Nije teško putovati i sve uskladiti kada je košarkaški tim složan.

U ovom trenutku najveći uspjeh mi je prvo mjesto na državnom prvenstvu u skijanju za osobe s invaliditetom te ulazak u četvrtinu finala prvenstva Hrvatske u košarci u kolicima. Dakle, čekaju nas utakmice za polufinale.

Najveća prepreka nama osobama s invaliditetom su tzv. zdravi ljudi koji ne daju priliku da i mi pokažemo sve što možemo i na koji način obavljamo poslove koji nam se ponude. Kao i sažaljenje od pojedinaca, primjerice gospođe koje misle da su učinile dobro djelo kad vide prijateljicu i mene u dućanu pa nam kupe čokoladu. Zaboljelo nas je više od neprilagođenosti i nepristupačnosti brojnih zdravstvenih i državnih ustanova, jer nam je ukazalo da na nas gledaju kao nesposobne.

Ono što me posebno pogađa je da prema Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji, članak 9., osobe s invaliditetom imaju prednost prilikom zapošljavanja u državnim i javnim službama, a prednost u stvarnosti ima osoba s najjačom vezom. Živimo u državi koja pokazuje interes za nas kad obilježavamo Međunarodni dan osoba s invaliditetom i kada se u Gradu Zagrebu održava Festival jednakih mogućnosti, te ako se ukaže još neka potreba, a zaboravlja da postojimo ostalih tristo šezdeset i dva dana. Ljudi misle da smo doslovno invalidi i živimo nesposobni unutar četiri zida, povučeni od svijeta.

Kao muškarac s invaliditetom imam lijepih i ružnih iskustva. Previše za ovu priču, a dovoljno da sam iz proživljenog izvukao pouku o dobrim i lošim stranama života.

Sretan sam i zadovoljan svojim življenjem, posebno ako me ravnopravno prihvate u društvu.

Neka vas ništa ne uznemirava, neka vas ništa ne plaši, sve prolazi, imajte vjeru u ono što radite i ostvarit ćete što želite", poruka je kojom Matko završava svoju životnu priču.

Piše: Božica Ravlić

Objavljeno: 06.03.2015