Strah nas je ukazati na nerad u savezima, strah nas je ukazati kako se zakoni ne provode, strah nas je nas samih jer, ako se suprotstavimo, mogli bi izgubiti milostinju koju nam serviraju institucije vlasti

 

U svijetu, kada je riječ o osobama s invaliditetom, razvoj zajednice utemeljen je na pravima. Pod tim se podrazumijeva princip koji zahtjeva sudjelovanje svakog pojedinca, svakog pravnog subjekta, a posebno je naglašeno sudjelovanje samih osoba s invaliditetom u razvoju zajednice. Svi imaju pristup javnim službama pod jednakim uvjetima. Obrazovanje, zdravstvo, zapošljavanje, stanovanje... mora biti omogućeno svakome. Napredna društva razmišljaju o osobama s invaliditetom kao prilici, kao potencijalu i njihova vizija zajednice temelji se na pružanju mogućnosti usavršavanja njihovih talenata, kako bi svojim vještinama unapređivali sadržaje zajednice.

Princip ljudskih prava nije samo mogućnost prevencije i rehabilitacije, već je to načelo jednakih prava u kreiranju zajednice po mjeri svakog pojedinca bez obzira na njegove intelektualne ili fizičke izazove. Gdje smo mi kao zajednica, što mi radimo u udrugama, a posebno u savezima? Sistem copy paste, prepisivanja projekata i zakona, nije utemeljen na istraživanjima potreba i mogućnosti niti osoba s invaliditetom niti same zajednice. Sustav koji nam se dogodio doveo je do toga da su udruge postale međusobno jedne drugima konkurencija, nestao je čovjek, nestala je početna vizija, sada smo fokusirani na opstojnost radne zajednice, sada smo ovisni o projektima, a bit isticanja potreba i mogućnosti osoba s invaliditetom nestao je u nepovrat.

Danas se nudimo kao spasioci bez kojih se ne može, danas se naša vizija svodi na odrađivanje projektnih aktivnosti, ali glavni cilj je nestao, nestalo je sve ono čime su se isticale mnoge udruge osoba s invaliditetom, nestao onaj je zanos, nestala ljubav, nestala je ona privrženost, nestao je čovjek, danas smo svi fokusirani na to kako da naša udruga preživi.

Čudim se savezima koji imaju razne mogućnosti, koji ističu kako su ih prepoznale institucije vlasti, koji se hvale postignutim rezultatima, a osobama s invaliditetom iz dana u dan sve je gore. Svjestan sam kako promjena sustava treba vremena, traži privrženost, traži kompetentne i moralne osobe na čelu saveza koji su spremni predočiti viziju koja promovira osobu s invaliditetom kao vrijednost, kao potencijal, kao priliku, ali to vrijeme napokon treba netko i pokrenuti.

Svjestan sam da se učinkovit model ljudskih prava ne može dogoditi preko noći, već je potrebno odraditi niz predradnji kako bi došli do prilike da ga zajednica prepozna i prihvati, ali to je naša odgovornost, to je naša obaveza, nas osoba s invaliditetom.

Mi danas u osobama s invaliditetom još uvijek vidimo one koji ne mogu, one koji ne znaju, one kojima treba dati, one koji su teret zajednice. Zašto? Strah nas je reći popu pop, bobu bob, strah nas je ukazati na nerad u savezima, strah nas je ukazati kako se zakoni ne provode, strah nas je nas samih jer, ako se suprotstavimo, mogli bi izgubiti onu crkavicu, onu milostinju koju nam serviraju institucije vlasti.

Mnogi će reći kao se puno toga promijenilo prema osobama s invaliditetom, a ja osim nekih šminkerskih promjena ne vidim ništa. I dalje smo izolirani, degradirani, uskraćeni za mnoge sadržaje, ali i dalje nas zastupaju iste osobe kojima nije stalo, kojima smo samo broj ili sredstvo koje izaziva sažaljenje.

Pa gospodo, učinimo nešto ne zbog nas, učinimo to zbog onih koji dolaze nakon nas. Gradimo zajednicu sustavnosti, disperziranosti, socijalne osjetljivosti i, iznad svega, zajednicu moralnosti, temeljenu na ljudskim pravima za svakog pojedinca.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 11.02.2015