Pristup uslugama javnog prijevoza nije dan pod jednakim uvjetima - meni, osobi s invaliditetom i mojim "zdravim" sugrađanima

 

Iako Grad Zagreb sustavno radi kako bi otklonio barijere koje osobama s invaliditetom ometaju da samostalno, bez pomoći drugih osoba, pristupaju raznim objektima, njima su još mnoga mjesta teško dostupna.

Jedan od takvih primjera je i Zagrebački električni tramvaj, ZET. Na našim zagrebačkim ulicama prvi niskopodni tramvaj počinje voziti 2005. i ta je vijest kod teže pokretljivih osoba bila dočekana sa velikom radošću. No, činjenica je kako je većina zagrebačkih tramvajskih stajališta u potpunosti neprilagođena tim istim niskopodnim tramvajima. Ovo govorim iz perspektive osobe u kolicima kojoj udaljenost tračnica od pločnika, a riječ je o nekih desetak centimetara razmaka, radi nepremostivu prepreku prilikom ulaska u tramvaj. Također, problem je i visina rubnjaka na stanicama. Da uspijem bez problema ući u tramvaj oni bi trebali biti 20-ak centimetara viši od gornjeg ruba tračnice. Iako, krećući se gradom, uvijek pokušavam naći način kako da zaobiđem brojne prepreke pred kojima se nađem, ovdje nema pomoći; rubnik od pločnika je previše udaljen od tramvaja i bez tuđe pomoći zasigurno upadam u taj procjep. Za ulazak kolicima u tramvaj prilagođene su stanice koje mogu izbrojati na prstu jedne ruke, kao što je primjerice ona na Trgu bana Jelačića.

Problem prijevoza Grad Zagreb pokušava riješiti i organizacijom specijalnog kombi prijevoza za osobe s invaliditetom. No nedostatan broj takvih vozila često onemogućava njihovu dostupnost kada je potrebno. Također, kombi se mora naručiti dan ranije, što zahtijeva pažljivo planiranje odlaska, ali i povratka kući.

Pristup uslugama javnog prijevoza nije dan pod jednakim uvjetima - meni, osobi s invaliditetom i mojim "zdravim" sugrađanima. Iako u teoriji ponuđeno, u praksi, zbog arhitektonskih barijera, nije zaživjelo onako kako bi trebalo da bi se mogli samostalno kretati, bez tuđe pomoći, i provoditi svoje svakodnevne aktivnosti.

Kao osoba s invaliditetom, a zbog mobilnosti, vidim rješenje ovog zaista velikog problema u investiciji koja će uključivati ugradnju rampi u svim tramvajima, zatim prilagođavanje nogostupa ondje gdje je moguće, podešavanje razine nogostupa prema razini tramvaja. Primjere prilagođavanja tramvaja osobama s invaliditetom možemo vidjeti u brojnim europskim gradovima.

Ostajem pri mišljenju da je jeftinija varijanta i najbolje rješenje rampa ugrađena u tramvaje. To bi uveliko olakšalo mobilnost osoba s invaliditetom. Ne bismo bili ovisni o ZET-ovom prijevozu. Tako bi se dugoročno smanjili troškovi financiranja specijalnog prijevoza invalidnih osoba. Mladi naraštaji koji odlaze na koncerte, u kina, kazališta, mogli bi ostajati do kraja predstave i vratiti se tramvajem doma i biti neovisni o specijaliziranom ZET-ovom prijevozu.

Budući da sam osoba koja često odlazi na društvena događanja imam prijedlog: vikendima, noću, navečer s petka na subotu, te subotu na nedjelju, zadnja vožnja ZET-ovog prijevoza bila omogućena u prvom satu iza ponoći. Tako bi mladi, i oni koji se tako osjećaju, mogli boraviti u večernjim satima u raznim klubovima, na koncertima, predstavama i ostalim društvenim događanjima. Na taj način bi i mi osobe s invaliditetom mogle sudjelovati u društvenom životu i zabaviti se u gradu Zagrebu.

Domagoj Glažar

Objavljeno: 02.05.2016