U 2020. zbog nepovoljne epidemiološke situacije diljem svijeta, a s ciljem zaštite i spriječavanja širenja zaraze otkazana su brojna sportska natjecanja, kao i Paraolimpijske igre u Tokiju koje se planiraju održati u 2021.

Cjelokupna situacija je utjecala i na hrvatske paraolimpijce, koji su se odlučili okrenuti pozitivnim temama i ispričati priču o 2020. koja im je pomogla i da otkriju neke nove stvari.

Nakon zanimljivog razgovora s Dinom Sinovčićem, donosimo vam pozitivne misli naše stolnotenisačice i srebrne paraolimpijke Helene Dretar Karić.

 

Po čemu ćeš pamtiti 2020.?

- Iz sportskog aspekta, ovo je bila jako gorka godina iz koje ću puno toga zapamtiti. Pamtit ću ju ponajviše po turniru na kojem sam briljirala u pojedinačnoj kategoriji i bila spremna za idući turnir na kojem je bio cilj progurati se u top 10 na svijetu što je bilo potrebno za plasman na Paraolimpijske igre. Na kraju je zbog cijele situacije, lista zaključana i ja sam završila kao 11. te se na kraju nisam uspjela plasirat na Igre i zato je ostala neka velika gorčina. Bilo bi možda lakše da sam nekoliko mjesta ispod crte, ali samo jedno...

Što bi izdvojila kao najveći dobitak iz 2020.?

- Onaj prvi lockdown na proljeće sam doživjela kao da je ratno stanje, ovaj drugi kao da smo u nekom horor filmu. Pozitivno za mene je što su se tim teškim vremenima, iskristalizirali ljudi koji su tu za tebe kad god ti je potrebno ili nije, ali i oni koji su tu samo onda kad te trebaju, bilo da su to kolege ili ljudi koji te svakodnevno privatno okružuju. Ipak, najveća pozitivna stvar u ovom horor filmu jest kad se osoba s kojom dijelim kućanstvo vratila iz bolnice s kisika (naravno, pričam o covidu) i koja je još uvijek u fazi oporavka. Nakon 10 neprospavanih noći, ne znajući hoće li sve biti ok, čovjek shvati da je zdravlje ipak najvažnije od svega.

Kako je 2020. utjecala na tvoju fizičku formu?

- Mislim da sam u ovoj godini bila u najboljoj fizičkoj formi ikad , baš zbog toga jer smo više radili na kondiciji što inače ne radimo svakodnevno zbog natjecanja. Još se trener znao šaliti sa mnom da ću se prebaciti na atletiku.

Dolaskom jeseni, ja sam dvaput bila u samoizolaciji što je opet rezultiralo laganim padom forme, ali s obzirom na prvi dio godine tad sam bila spremna za trening kod kuće i znala što trebam raditi. Isto tako sam bila u prilici raditi mentalne treninge više nego ikad i jedva čekam da počnu natjecanja da vidim da li je to urodilo plodom.

Kako držati visoki nivo motivacije u godini u kojoj nisi imala niti jedno natjecanje?

- Puno sam radila na 'glavi' sa svojim psihologom. Jako je teško trenirati, kad ne znaš kako tempirati formu, kad ne znaš kad će prvo natjecanje. Moj svaki trening je drugačiji, bilo da se radi o tenisu ili kondiciji, uvijek pokušavamo nešto novo, čak i zabavno samo da se s voljom dolazi na trening. Budući da smo ove godine imali toliko puno vremena, isprobala sam neke nove gume za reket, da vidim bi li to možda bilo bolje za moju igru pa tako sad igram sa totalno drugacijim gumama nego prije. Sve to te motivira da ipak svaki dan ideš u dvoranu!

Poruka za kraj?

- Tipična za ovo vrijeme: budi pozitivan, ostani negativan!

I još jedna na koju mi je ukazao moj sin, isto sportaš, a totalno je prikladna za 2020.
Pesimist vidi poteškoće u svakoj prilici. Optimist vidi priliku u svakoj poteškoći. To sam posudila od Winstona Churchilla.

Izvor: HPO

Objavljeno: 11.12.2020