Nikada neću dopustiti da mi oduzmu ono moje da budem prije svega čovjek, neovisno o svojim fizičkim ili intelektualnim sposobnostima

 

"Tko je došao s Vama?"

Pitanje koje naizgled izgleda ljubazno i uljudno, ali kada vidite tko ga i kome postavlja onda se zaprepastite načinom komunikacije i odnosa prema nečijoj osobnosti. Naime, u zadnje vrijeme svako malo mi se događa kad idem liječniku da mi se postavlja takvo pitanje, što postaje jako iritantno. U početku sam se šalio, pa bih znao odgovoriti "Ja i Ante", ali kako se to počelo učestalo događati u meni je izazivalo osjećaj ljutnje, odbačenosti, napuštenosti. Nije mi jasno zašto se druge ne pita "Tko je došao s Vama?", već samo mene. Očito je razlog to što sam u invalidskim kolicima i automatski sam nesposoban sam se brinuti o sebi.

Žalosno je da osoba koja radi u zdravstvenoj ustanovi, koja je po struci liječnik, postavlja takvo pitanje na osnovu nečijeg izgleda. To što se krećem pomoću invalidskih kolica ne znači da sam nesposoban obaviti liječnički pregled. Uostalom, nekulturno je postavljati takva pitanja. Osoba koja je ušla u bolnicu trebala bi biti sposobna i obaviti liječnički pregled, a ako nije u stanju samostalno doći, onda će biti netko tko će je pratiti, ali ni to nije razlog za pitanje "Tko je s Vama?“.

Život nam često puta zna pokazati put, zna ukazati na sve izazove koji nas okružuju, ali uvijek moramo biti u stanju suočiti se s njima. Osobe koje ne mogu shvatiti ili ne mogu razumjeti kako takvim pitanjem nekome tko se kreće pomoću invalidskih kolica, nameću stigmu nemoći, nisu u stanju razumjeti čovjeka. Životno opredjeljenje svakoga pojedinca, neovisno o njegovim izazovima, mora biti fokusirano na što veću samostalnost, na što veću aktivnost u zajednici. Nažalost, ovakvim pitanjima i ovakvim odnosom pojedinaca, koji bi trebali biti podrška, osobe koje se kreću pomoću invalidskih kolica osjećaju se odbačenim, nesposobnim, manje vrijednim i na kraju ovisnima o drugoj osobi.

Često puta znam zamoliti prolaznika za pomoć kada izlazim ili ulazim u automobil i vjerujte mi kako se u tim trenucima osjećam radosnim, ponosnim, jer još nikada nisam naišao na nekoga tko mi je odbio pomoći. Ne samo što nisu odbili pomoć već su bili sretni što to mogu učiniti. Nitko od njih nije me pitao zašto netko nije sa mnom, nitko od njih nije mi sugerirao ovo ili ono, nitko od njih nije me pitao što mi je bilo, samo bi uz jedan topao osmjeh napravili ono što sam ih zamolio i uz pozdrav produžili o svom poslu. Ovo je samo jedan mali segment koji pokazuje kako su osobe iz svakodnevnog života i oni koje vidite onako u prolazu, puno ili u potpunosti privrženi čovjeku. Takvi ne gledaju u pojedinca na osnovu njegovog izgleda, već to rade pojedinci koji su uključeni u sustav ili dok su u sustavu.

Moram naglasiti kako ja nisam od onih koji će se preplašiti ovakvih pitanja, koji će odustati zbog ovakvog tretmana, ali, nažalost, mnogi hoće. Mnogi će biti povrijeđeni i odustati, jer to i takvo pitanje kod osoba koje se kreću pomoću invalidskih kolica ukazuje na podcjenjivanje, omalovažavanje, to kod osoba s invaliditetom izaziva jednu nelagodu u kojoj se osjećaju manje vrijednim.

Na kraju želim naglasiti - svatko od nas je vrijednost, svatko od nas daje sve od sebe i nitko nema pravo da ga u tome sputava, nitko nema pravo da ga proziva i svrstava u 'kategoriju nesposobni'. Svi mi moramo razumjeti i podržati potencijale svakog pojedinca, bez obzira bio sam ili s nekim. Ja nikada neću dopustiti da mi oduzmu ono moje da budem prije svega čovjek, neovisno o svojim fizičkim ili intelektualnim sposobnostima, i uvijek ću zajedno s Antom u invalidskim kolicima ići kuda me put nosi. Oni koji misle da mi to nije dovoljno neka idu sa mnom, ali sami sebi plaćaju putne troškove.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 26.01.2017