Jasno mi je kako će se osoba s tjelesnim invaliditetom lakše zaposliti na tržištu rada, ali se pitam koji su to autori ovakvog zakona koji među osobama s invaliditetom stvaraju jaz, svađu, koji su to ljudi koji ne vide kako izazov invalidnosti, bio tjelesni ili intelektualni, jest invaliditet koji treba određenu zaštitu

 

"Obzirom na trenutnu kadrovsku politiku Ustanove DES, provodimo predselekciju osoba s invaliditetom s intelektualnim i mentalnim teškoćama, a sve u cilju njihove što kvalitetnije radne i socijalne integracije u poziciji rada. Zapošljavanje sa ovakvom vrstom invaliditeta može se realizirati isključivo kroz Zaštitnu radionicu, a to Ustanova DES i jeste. Naravno ne želimo da me shvatite kako je Vaš tjelesni invaliditet 'manje važan' od navedenih, ali jedina šansa za osobe s intelektualnim teškoćama je u zaštićenom programu zapošljavanja. Kako nije moguće u svijet rada uključiti sve osobe s invaliditetom smatram da ovakvim pristupom pokušavamo pružiti priliku onima koji su svakodnevno suočeni s izazovima, a ne znaju se sa njime nositi na način koji će im omogućiti prihvaćenost, samorealizaciju, osjećaj vrijednosti. Na nama je odgovornost da takve osobe gledamo kroz njene potencijale i da ih izvučemo iz društvene nejednakosti i podređenosti", ravnatelj Ustanove DES – Tomislav Bogović.

Ovo je poruka koju mi je poslao ravnatelj Ustanove DES s pitanjem "Što mislim o tome?“. Tekst sam pročitao nekoliko puta da mi se slučajno ne bi dogodio kriv zaključak. Odgovorio sam: mislim da nema onoga tko ne bi podržao ovakvo razmišljanje. Na to ravnatelj DES-a postavi drugo pitanje: "A što bi ti da dođeš na razgovor za zapošljavanje, a ja ti kažem kako tvoj invaliditet nije trenutna DES-ova politika jer osobe s tjelesnim invaliditetom ne mogu raditi na zaštitnim radnim mjestima u zaštitnim radionicama – možeš se lakše zaposliti na otvorenom tržištu i tvoje zapošljavanje dovodi u pitanje status Zaštitne radionice" (51 posto osoba s invaliditetom moraju biti zaposleni na zaštitnim radnim mjestima nap. aut).

Iako sam upoznat s ovim zakonom, iako sam pisao o njegovim negativnim posljedicama, nažalost, on i dalje kao takav postoji. Radi se o Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom.

Ova situacija, koju svjedoči ravnatelj DES-a Tomislav Bogović, ukazuje na svu traumatičnost ovako sročenog zakona. U ovom slučaju zakonodavac očito je sustavno omalovažavao osobe s invaliditetom s tjelesnim oštećenjem. Bez obzira koliko je Tomislav Bogović razuman i pravičan on ne može postupiti po slovu srca, već po slovu zakona, u protivnom Ustanova DES gubi status Zaštitne radionice, koji ima od stupanja na snagu navedenog Zakona (1.siječnja 2015.). koja je kao takva i osnovana.

OBRAZLOŽENJE: Prethodno smo bili Ustanova koja zapošljava više od 50 posto osoba s invaliditetom bez onog na „zaštitinim radnim mjestima“ i sa milijun kuna više u džepu jer nam je istim Zakonom ukinut povrat doprinosa na plaću (17,2 posto), a za taj suspendirani dio omogućeni su nam prihodi kroz realizaciju tzv. zamjenskih kvota. Dakle, Zaštitna radionica je „privilegirana“ da taj dio tržišnog kolača zaradi kroz povećani opseg poslovanja, a sa druge strane, osoba s invaliditetom na zaštitnom radnom mjestu, po preporuci Centra za profesionalnu rahabilitaciju (kroz Procjenu radne učinkovitosti), ne bi smjela biti izložena radu u rokovima.

Jasno mi je kako će se osoba s tjelesnim invaliditetom lakše zaposliti na tržištu rada, ali se pitam koji su to autori ovakvog zakona koji među osobama s invaliditetom stvaraju jaz, svađu, koji su to ljudi koji ne vide kako izazov invalidnosti, bio tjelesni ili intelektualni, jest invaliditet koji treba određenu zaštitu.

Kažemo kako se osobama s tjelesnim invaliditetom lakše zaposliti na otvorenom tržištu, pa se pitam gdje su to TV voditelji/ce s određenim tjelesnim invaliditetom, gdje su ti manekeni s tjelesnim invaliditetom, jesmo li možda imali primjer nekog državnog savjetnika u liku osobe s invaliditetom s tjelesnim oštećenjem. Zašto se institucije vlasti odlučuju na plaćanje kazni, a ne za zapošljavanje osoba s tjelesnim invaliditetom, iako se mahom u institucije vlasti zapošljavaju po rodbinskom, stranačkom i ljubavnom ključu.

Svjestan sam svega što se događa u ovakvim zakonskim okvirima koji se tiču najugroženije populacije, ali uvijek je tako kada ti isti nemaju mogućnost sudjelovanja u kreiranju i predlaganju zakonske regulative. Zato, iako nisam od onih koji prihvaćaju ono "daj što daš" ovim putem pružam maksimalnu podršku ravnatelju ustanove DES Tomislavu Bogoviću u politici koji provodi pri zapošljavanju osoba s invaliditetom jer je ona sukladna zakonu. Ali, u isto vrijeme .pozivam sve nas da ovaj sramotni zakon u kojem se događa segregacija među samim osobama s invaliditetom rušimo i mijenjamo, jer jedino tako možemo omogućiti svima onima koji rukovode zaštitnim radionicama zapošljavanje sukladno potrebama i mogućnostima, a ne sukladno vrsti invaliditeta.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 10.11.2016