Moja priča: Alen Kasumović
On je slikar, student Akademije likovnih umjetnosti, usto i fotograf, bivši hokejaš u kolicima, ali iznad svega mladić koji svojim optimizmom i pogledom na svijet može poslužiti kao primjer onima bez invaliditeta koji su nesretni stoga što životu samom traže 'dlaku u jajetu'
Alen Kasumović može poslužiti kao poučan primjer onima koji zanemaruju duhovni razvoj u slijepoj utrci za materijalnim blagostanjem. Naime, Alen ima tjelesni invaliditet, kreće se u kolicima, ali njegov je život obilježen voljom da se izgradi i kao čovjek i kao umjetnik. Za ovo drugo ne fali mu talenta.
Rođen je u siječnju 1991. godine u Zagrebu, a živi u Zaprešiću s roditeljima, sestrom i bratom. Od rođenja mu je dijagnosticirana artrogripoza (grupa heterogenih neprogresivnih stanja koja se karakteriziraju multiplim kontrakturama zglobova pri rođenju.).
Treća je godina na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, svoju je srednjoškolsku diplomu stekao u Centru za odgoj i obrazovanje - Dubrava, smjer grafički tehničar.
Samo nebo je granica
“Što o tome mogu? Malo ću biti hvalisav: odličan uspjeh u srednjoj školi, s prijateljima sam se dobro slagao. Što se tiče učenja, malo mi je vremena bilo potrebno da svladam gradivo, tako da sam imao puno slobodnog vremena za svoje hobije. Između ostalog, u tom periodu učio sam japanski, išao na dodatne sate dizajna, odnosno grafičkog dizajna, trenirao sam hokej u kolicima, sudjelovao sam na gradskom natjecanju iz povijesti, i da ne nabrajam dalje“, govori Alen.
“U životu nikada nisam imao problema s 'ekscesima' kao što su netolerancija i slično. U društvu sam uvijek bio prihvaćen onakav kakav jesam, bar nisam morao ustajati kada nastavnik uđe u učionicu (ha,ha).
U osnovnoj školi, uz ostalo, bio sam član dramske skupine. Nastupao sam po raznim priredbama i kazalištima. Osnovnu školu sam završio u Centru za odgoj i obrazovanje – Goljak. S obzirom da sam osnovnu i srednju školu završio u ustanovama koje su bile prilagođene za osobe s invaliditetom, smetalo mi je 'odvajanje' tih osoba od tzv. normalne djece. Jer imao sam osjećaj izoliranosti od društva, kao da sam na neki način getoiziran. No, to ne znači da mi nije bilo zabavno! Uvijek sam nekako našao način da si ispunim svoje slobodno vrijeme.
Članstvo u udruzi 'Zamisli'
I tako sam, na kraju krajeva, završio u umjetničkim vodama. Od malena sam slikao, crtao i zanimao se za umjetnost. Na Akademiji likovnih umjetnosti – od prijemnog pa sve do treće godine na kojoj sam sada - od kolega do profesora, svi su bili susretljivi. Tijekom studiranja postao sam član udruge 'Zamisli' koja pruža potporu studentima s invaliditetom. U mom slučaju to su bili prijevoz, tehnička podrška asistenta i osobni asistent. Potporu mi pruža i Sveučilište u Zagrebu, tehničkom podrškom asistenata u jutarnjim satima. Također sam član udruge USUN, udruge slikara koji slikaju ustima i nogama.
Isto tako, volim i putovati, tako sam posjetio značajne povijesno-kulturne gradove u Europi, kao što su: Venceija, Firenca, Pariz, Budimpešta, Beč, Prag...
"Što me spušta? Ljudi koji me pokušavaju zaštiti, ljudi koji inzistiraju, a ne slušaju. Superiorni ljudi - oni koji misle da trebam pomoć"
Osim slikarstva bavim se i fotografijom. Jako sam zahvalan kolegi i fotografu Damiru Žižiću, koji mi je pomogao prilagoditi način fotografiranja – stalak za aparat koji se da montirati na kolica.
Što me još motivira? Ljudi koji su sretni i zadovoljni. Uporni i idu po ono što žele, što su namjerili ostvariti. Snažni ljudi!
Glede prijateljstva, poznajem jako puno ljudi, to su oni koji me osnažuju i bez da mi moraju nešto reći.
Što me spušta? Ljudi koji me pokušavaju zaštiti, ljudi koji inzistiraju, a ne slušaju. Superiorni ljudi - oni koji misle da trebam pomoć. Ja trebam nečiji doprinos, ne pomoć! Mi, ljudi općenito, nikada ne trebamo pomoć", zaključuje Alen.
Mladen Kristić
Objavljeno: 03.03.2014