MOJA PRIČA Roko Mikelin-Opara
Roko Mikelin-Opara jedan je od najuspješnijih sportaša s invaliditetom u povijesti naše zemlje, osvajač osam medalja na paraolimpijskim igrama i nositelj titule svjetskog prvaka u plivanju 1987. godine, a usto je dobio i nagradu za sport 'Franjo Bučar' od tadašnjeg predsjednika Stipe Mesića.
Rođen je 23. rujna 1960. u Šibeniku, a djetinjstvo je do dvanaeste godine s roditeljima i troje braće proveo u Primoštenu. Naime, tada se dogodila velika nesreća kada je s prijateljima naišao na minsko eksplozivno sredstvo, zaostalo iz Drugog svjetskog rata. Tijekom dječje igre bomba se aktivirala 1972. godine, odnijevši pritom jedan mladi život, a kod njega je izazvala teške tjelesne ozljede.
- Bio sam tada u petom razredu. Sve mi se jako usjeklo u pamćenje. Vani sam se igrao s četvoricom dječaka. Od eksplozije bombe izgubio sam obje ruke ispod podlaktice te natkoljenicu, dok je jedan od dječaka preminuo. Život mi je, naravno, bio ugrožen, ali liječnici su me uspjeli spasiti. Uslijedila je dugotrajna rehabilitacija u Ljubljani, na 16 mjeseci, gdje sam završio peti razred i započeo šesti. Nakon toga sam prebačen u Kraljevicu pa 1974. godine u zagrebačku Dubravu – opisao je Mikelin-Opara.
Bilo je to ujedno vrijeme jačanja karaktera, u kojem su mu hrabrost i upornost pomogli da se uhvati u koštac sa svim životnim izazovima. Zahvaljujući nesalomljivom duhu pomakivao je svakodnevno granice, a kasnije i u izuzetnim sportskim postignućima.
U sedmom razredu, tijekom tjelesnog odgoja u bazenu, profesor Zvonko Hackenberg primijetio je da zna plivati pa ga je poslao na bazen 'Mladost' u Zagrebu, u Daničićevoj ulici. Plivanjem se počeo baviti 1974. godine.
- Na prvom nastupu na Zagrebačkom prvenstvu 1974. godine bio sam sedmi po redu, što mi je uistinu dalo vjetar u leđa. Počeo sam trenirati svaki drugi dan i rezultati su se sami počeli nizati. Tako se sjećam da sam već 1978. godine u Roslawu u Poljskoj na Europskom prvenstvu osvojio dva zlata i jedno srebro – priznao je ponosno.
Sudjelovao je na tri svjetska i pet europskih prvenstava te na pet paraolimpijada u 36 godina aktivne sportske karijere. Nositelj je čak osam paraolimpijskih medalja – jedne zlatne, tri srebrne i četiri brončane. Bio je europski i svjetski prvak u plivanju, a 1987. godine na Svjetskom plivačkom prvenstvu u Parizu osim osvojene titule svjetskoga prvaka na 50 metara leptir postavio je i svjetski rekord.
- Te 1987. godine doživio sam svašta. Dva dana prije nastupa oba puta sam bio diskvalificiran zbog nepravilnog rada, o čemu me nitko nije obavijestio. U meni je proradio takav inat da sam dao sve od sebe – pobijedio sam s rezultatom 35,01 sekunda na 50 metara, leptir, i taj svjetski rekord držao idućih četiri godine, sve do 1991. godine, do natjecanja u Barceloni. Iz bivše Jugoslavije su me zvali da nastupim, ali nije išlo. Odlučio sam da je gotovo – rekao je.
Još je jedan nemili događaj ostavio ružne uspomene iz sportskog života.
- Bili smo u Seoulu u Južnoj Koreji, na Paraolimpijskim igrama 1988. godine. Ujutro su bile kvalifikacije, tehnika kraul slobodno. Bio sam prvi u kvalifikacijama. Satnica je bila u 19,02 sati i došli smo dva sata ranije radi zagrijavanja. Međutim, zbog diplomacije je satnica pomaknuta dva sata ranije, a ekipa iz Beograda je to znala i nisu nam htjeli reći. Nažalost, nisam izašao i to je ostavilo velikog traga na mene. Tjedan dana nisam mogao ništa jesti. Domaćini su mi se izvinjavali pa su mi na kraju poklonili sliku koju sam jedva iznio i donio u Hrvatsku. Iako sam ostao bez nastupa, ta slika s katoličkim motivom Emanuela, pastira koji čuva ovce, ulje na platnu, dala je veliki značaj u mojem životu – objasnio je.
Nakon toga je 1992. godine nastupio na Olimpijskim igrama u Barceloni.
- Nosio sam hrvatsku zastavu pred 80 tisuća ljudi. Za Hrvatsku je nastupilo troje plivača, dva strijelca, uglavnom ukupno osmero ljudi je bilo u delegaciji u svim sportovima. Imao sam četiri finala, ali medalju nisam osvojio jer je došlo do spajanja kategorija i bilo je nemoguće – rekao je.
Iza toga su uslijedile Mediteranske igre u Francuskoj 1993. godine, natjecao se u plivanju.
Na zadnjem Svjetskom prvenstvu nastupio je 1995. godine u Sheffieldu u Engleskoj, prije nastupa u Atlanti u Americi, gdje su mu bile posljednje Paraolimpijske igre u plivanju 1996. godine.
Time je završio svoju aktivnu sportsku 18-godišnju karijeru kao natjecatelj, koja je službeno započela 1978. godine.
Potom se priključio sjedećoj odbojci i postao je član Sportskog društva invalida 'Hrabri', koje je osnovano 21. ožujka 1969. pa ove godine slavi 50 godina postojanja. Društvo okuplja osobe s invaliditetom svih kategorija, ukazujući OSI populaciji da su sport i rekreacija u funkciji rehabilitacije koja će im pomoći u svakodnevnom prevladavanju životnih teškoća. Članovi su raspoređeni u sedam klubova u sljedećim sportovima: sjedeća odbojka (muška i ženska ekipa), kuglanje, streljaštvo, stolni tenis, mali nogomet, plivanje i pikado. Najveći broj članova uključen je u sjedeću odbojku i kuglanje.
Završio je trenersku školu te se zaposlio u Društvu kao pomoćni trener muškoj i ženskoj reprezentaciji u sjedećoj odbojci sljedećih 20-ak godina.
- Ženska reprezentacija u sjedećoj odbojci započela je od apsolutne nule, i to negdje 2011., tj. 2012. godine. Uglavnom, imali smo dosta uspjeha s 'Hrabrima'. Osvojili smo tri puta broncu u sjedećoj odbojci u Srednjeeuropskoj ligi i sudjelovali smo na nekoliko turnira, od kojih nam je najjači na svjetskoj razini bio na Sarajevo openu, kada smo osvojili treće mjesto. Također, 'Hrabri' su nekoliko puta osvojili Alpe Adria kup, kao i natjecanja u Bosni i Hercegovini, Austriji i Mađarskoj – rekao je.
U zasluženoj sportskoj mirovini je od 2015. godine.
- Lijepo mi je, posebno sa svojom obitelji koju čine supruga Jelena i 30-godišnja kćerka Ivana. Nema više stresa. Prije sam bio strašno opterećen, jer igrači nisu bili redoviti na treninzima. Shvaćam, jer od toga se ne može živjeti. Uglavnom, svoje sam odradio i neka sada rade mlađi. Dao sam svojih punih 36 godina, od toga 18 kao aktivni sportaš, a 18 kao djelatnik – rekao je.
Suprugu je inače upoznao još u domu, a u braku s njom je ukupno 31 godinu, od 1987.
Na pitanje što bi preporučio za očuvanje braka, koji u današnje vrijeme često stoji na klimavim nogama, savjetovao je na osnovu životnog iskustva, nasmijavši se: - U braku se ljubi i svađa, a poželjno je da te nema cijeli dan u kući.
Unatoč mirovini, sport je i dalje dio njegove svakodnevice. Često ga se može vidjeti u zagrebačkoj sportskoj dvorani Centra za odgoj i obrazovanje 'Vinko Bek' u Kušlanovoj 59a, gdje dolazi na treninge sjedeće odbojke u Društvu 'Hrabri', kao i davati potporu kuglašima. Tako smo ga za razgovor zatekli upravo na toj adresi. Zahvaljujući prisutnosti profesorice Ciliga s Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koja je inzistirala da nam Mikelin Opara pokaže svoj rukopis, potpisao nam se za uspomenu zaista prekrasnim slovima. Također, pedantno slaže karte kad se okuplja s prijateljima za kartanje.
Poznato je za njega da se vedrog i veselog duha rado odaziva sportsko-humanitarnim akcijama, čime pridonosi boljoj integraciji osoba s invaliditetom u širu društvenu zajednicu.
Klaudija Klanjčić
Objavljeno: 08.01.2019