Moja priča: Tereza Ružir
"Bez obzira na invaliditet, ako imate svoje želje i snove – ne odustajte od njih, jer imamo samo jedan život koji bi trebali kvalitetno provesti. Isplati se izboriti za sve što nas čini sretnim“, kaže Tereza
"Unatoč invaliditetu – sindromu apert, odvažila sam se za skijanje. To je bila ljubav na prvi pogled. Otkad sam stala na skije i shvatila da mogu, zaljubila sam se u to i nadam se da neću nikada prestati, jer zaista me ispunjava“, rekla je Tereza Ružir (27) iz Zagreba, rekreativna skijašica s invaliditetom koja je do sada osvojila nekoliko medalja.
Srednju školu završila je u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava, smjer ekonomski tehničar.
Budući joj je majka godinama bila u svijetu sporta, skijati je započela u četvrtom razredu srednje škole te postala članica Skijaškog kluba za osobe s invaliditetom Sljeme, koji je osnovan 2006. godine zbog pozitivnog djelovanja alpskog skijanja na kvalitetu njihova života. Cilj Kluba je promicanje, poticanje i unapređenje alpskog skijanja kod osoba s invaliditetom, a kroz obuku skijanja do sada je obuhvaćeno više od stotinu djece i mladeži s invaliditetom. Inače, okuplja najveći broj članova, osoba s invaliditetom, te postiže zapažene rezultate.
"Uživam u tom sportu i to me čini sretnom. Imam par srebrnih i jednu zlatnu medalju", pohvalila se Ružir.
Na skijaškim stazama planine Medvednice, udaljenim tek dvadesetak minuta vožnje od užeg središta Zagreba, svoje prve korake na putu do svjetske slave napravile su i ikone hrvatskog skijanja, Janica i Ivica Kostelić. Klub u svom članstvu ima prvu alpsku paraolimpijku Nikolinu Šantek, koja je sudjelovala na paraolimpijskim igrama u Vancouveru 2010. godine. Neki od članova kluba već su stekli svjetsku reputaciju, primjerice Dino Sokolović, Damir Mizdrak i Kristijan Knežević, pa se s njima započelo intenzivnije raditi, a uključeni su i u plan rada Hrvatskog skijaškog saveza osoba s invaliditetom i Hrvatskog paralimpijskog odbora. Kuda će staze dovesti mladu Ružir u svijetu skijanja, vrijeme će pokazati, iako je već sada na dobrom je putu da ostvari svoje snove.
Na raspolaganju joj ostaju djelatnici kluba i profesori kineziologije s dugogodišnjim iskustvom u radu s osobama s invaliditetom. Također su dugogodišnji učitelji skijanja pri Hrvatskom zboru učitelja i trenera skijanja te od početka sudjeluju u organizaciji i realizaciji ovakvih projekata. U rad s djecom, odnosno u obuci skijanja, uključeni su licencirani učitelji Hrvatskog zbora učitelja i trenera skijanja. Na Ružir je da realizira talent i trenira koliko joj to dozvoli 'srce junačko'.
"Jedva čekam prvi snijeg. Do tada treniram kako bih imala kondiciju, jer kad se Medvednica zabijeli, evo mene k njoj i neću se odvajati od staza dokle god ću moći ostati na njima. Adrenalin mi raste na samu pomisao“, kaže Ružir.
Ružir se s invaliditetom susrela od samog rođenja.
"Sindrom apert odlično proživljavam. Nemam bolove i to je najvažnije. Kao bebi su mi operacijom razdvajali sljepljene prste. Na svakoj ruci imam po četiri prsta, a na nogama svih pet, no ostali su spojeni. Srećom, dobro se osjećam pa mi to ne smeta u svakodnevnim obvezama, a pogotovo u skijanju. Skijam bez štapova, a s nogama kontroliram brzinu. Počeci su bili zaista teški, ali sam bila toliko uporna da nisam htjela odustati jer sam znala da ja to mogu. Najviše mi je pomogla Željka Kapeš-Zembić, profesorica u srednjoj školi, koja mi je otkrila ovaj divan sport i od srca sam joj zahvalna na tome. Zadnju zlatnu medalju osvojila sam ove godine na natjecanju na Sljemenu, na Prvenstvu Grada Zagreba u alpskom skijanju osoba s invaliditetom. Iako se ne bavim profesionalnim skijanjem, već rekreativno, zadovoljna sam rezultatima koje sam do sada postigla. Nemam stalnog trenera, jer se mijenjaju ovisno o grupi i vrsti invaliditeta“, odgovorila je.
Kad okopni snijeg i prestane skijanje, Ružir kondiciju 'nabija' rolanjem i vožnjom biciklom. Uz to radi i kao spremačica u dječjem vrtiću, gdje je zaposlena zadnjih osam godina. Veliku potporu u sportu, a i u životu općenito, najviše joj daje obitelj.
Na pitanje što bi najviše promijenila u društvu kaže: "Uistinu bih voljela promijeniti međuljudske odnose, da nema toliko mržnje i ljubomore koju toliko često osjetim. Kada bi se to promijenilo, okolina bi bila zdravija, a i svima bi nam život bio ljepši. Skijanje mi je pokazalo da bez odricanja nema uspjeha! Zato, ako imate svoje želje i snove – ne odustajte od njih, već ih pokušajte ostvariti jer imamo samo jedan život koji bi trebali kvalitetno provesti. Isplati se izboriti za sve što nas čini sretnim“, zaključuje Tereza.
Klaudija Klanjčić
Objavljeno: 09.09.2016