Moja priča: Višnjica Svetec

"U životu bih željela steći još prijatelja, a nadam se ostvarenju svog sna - život u stambenoj zajednici. Mnogo se govori o inkluziji, pa vidim i sebe jednog dana u vlastitom domu", kaže uz ostalo Višnjica

 

Višnjica Svetec rođena je u Zagrebu prije 31 godine. Pri porodu je došlo do komplikacija koje su odredile njezin život. Kao beba rođena u obitelji koja nije mogla preuzeti skrb oko nje odmah je prebačena u Kliniku za dječje bolesti Zagreb. Nakon liječenja iščašenja kukova i dijagnoze tetrapareza spastica dom joj je postala Bolnica Gornja Bistra. Danas živi u udomiteljskoj obitelji i sanja vlastiti dom.

"Mama i tata su me redovno posjećivali", govori Višnjica.

"Nisu imali mogućnosti brinuti o meni. Tata je 1991. godine otišao u rat, mama je čuvala mog brata, a 1992. rodila je moju sestru. Imala sam sedam godina i sjećam se tatinog zadnjeg posjeta nekoliko mjeseci prije no što je poginuo na ratištu. Mama je nastavila brinuti o bratu i sestri, posjećivati me, ali i ona je umrla 2001. godine. Sestra je još bila maloljetna i odmah su je smjestili u udomiteljsku obitelj u Dugom Selu. Mene su kada je došlo vrijeme za osnovnu školu premjestili u Dječji dom Bl. Alojzije Stepinac u Brezovici od kuda sam odlazila u Centar Goljak. Nakon završene osnovne škole upisala sam se u srednju u Centru Dubrava. Tamo sam upoznala prijatelje s kojima sam i danas u kontaktu. Izlaskom iz Doma smještena sam u istu udomiteljsku obitelj kao i sestra. Tamo u Dugom selu smo se konačno bolje upoznale i zbližile. Ona je napunivši 18 godina krenula u samostalan život, no i danas smo u kontaktu. Ja sam već šest godina u udomiteljskoj obitelji u Križevcima koji su dobri ljudi, u svemu me podržavaju i brinu o meni. Ovdje nas je četvero, približno istih godina i lijepo se osjećam. Ovo je moj dom. Vrijeme provodim slušajući muziku, imam fizikalnu terapiju i sudjelujem u kućanskim poslovima. Vesele me povremeni izlasci u udrugu koju razbiju svakodnevicu.

U životu bih željela steći još prijatelja, a nadam se ostvarenju svog sna - život u stambenoj zajednici. Mnogo se govori o inkluziji, pa vidim i sebe jednog dana u vlastitom domu. Znam da ne mogu biti potpuno samostalna, ali vjerujem da bi se dala organizirati mala pomoć", zaključila je Višnjica.

Božica Ravlić