Onaj tren kada dopustite da gorčina ubije radost, što preostaje? Ne postoje osobe s invaliditetom, već ljudi koji egzistiraju najbolje što mogu s ožiljcima stečenim rođenjem ili kroz život

 

Život je ono što ti od njega učiniš! Komuniciramo preko društvenih mreža, ne znamo osnove pravopisa, nikada nismo vidjeli bezbrojne prijatelje iz imaginarnog svijeta. Postajemo ovisnici praznih razgovora, nesretni i nezadovoljni, emocionalno neispunjeni. A zašto? Jer se bojimo izaći iz vlastite čahure i suočiti sa stvarnim svijetom. Silna količina straha od okoline, osude, neprihvaćanje vlastitog stanja... pa više ne čujemo tišinu, dapače bojimo se iskoračiti i progovoriti sa strancem.

Fenomen generacija koje više ne čitaju, ne pišu, tipkaju svatko sa svojim pomagalom. Da, mobiteli su postali pomagala velikog dijela osoba koje ne razgovaraju, ne gledaju u oči sugovornika, ne dišu svjež zrak.

Dijagnoza je to koju stvaraju roditelji kupovinom skupih mobitela i kompjutera djeci te bolest velikog djela osoba koje, izgubivši zdravlje, bježe u izolaciju. Rađanje nove vrste ljudi zatvorenih u ljušture, nesvjesni ljepote promjena godišnjih doba, stvarne ljubavi, davanja i primanja. Ne vide rađanje svijetla, ne znaju što je to stvarnost. Jednostavno biti zahvalan da vidiš, čuješ, govoriš, hodaš. Znam, dok sve to imaš, ni ne pomisliš kako bez toga.

Svi mi egzistiramo s vlastitim strahovima, željama i čežnjama koje nisu uvijek ostvarive, ali preveliki broj je onih kojima vlada gorčina, zavist i bijes. Dozvolimo sebi da naša ograničenja ne ugase naš duh. Poznajem brojne osobe koje ne mogu samostalno obavljati osnovne životne funkcije, a snaga njihova uma zasjenjuje mnoge tzv. zdrave. Djeca koja od rođenja žive s teškoćama, zahvaljujući davanju i odricanju roditelja, slika su snage ljubavi koja sve pokreće i hrani.

Ne treba čekati da izgubivši nešto shvatiš što si imao. Svaki kraj tek je šansa za novi početak. Sve prolazi, a život je jedan i kreće se vrtoglavom brzinom. Ništa ne ostaje isto, a naši najteži trenuci postaju prilika za duhovni i emocionalni rast. Izbacite ljude koji vam unose nemir i budite u miru sami sa sobom. Moguće je živjeti unutarnje zadovoljstvo bez velikog broja tzv. prijatelja. Dovoljno je osvijestiti što imamo i koliko možemo. Bilo je dana kada sam se pitala hoću li ikada opet biti sretna i ne glumiti da se smijem dok mi se plače. Jednostavno je i lako tek kad prihvatiš da su zli i podli dio života, a svjetlo i dobro je ono što želim i dozvoljavam da ulazi i traje sa mnom u svijetu koji volim.

Onaj tren kada dopustite da gorčina ubije radost, što preostaje? Ne postoje osobe s invaliditetom, već ljudi koji egzistiraju najbolje što mogu s ožiljcima stečenim rođenjem ili kroz život. Slabi koji trebaju pomoć, no ostaju čisti u svojim mislima i djelima. Oni kojih se sramim koriste taj tzv. invaliditet da izazovu sažaljenje i dobit na samo njima svojstven način.

Blagdanski dani vrijeme je u kojem mediji prenose životne priče "heroja" s invaliditetom. Nema heroja među osobama s invaliditetom, ima samo poštenih i podlaca.

Svima želim dobro, svjesna da neki neće nikada osjetiti radost života okovani vlastitim lancima, nesvjesni da iskru mudrosti, realnosti i života možemo upaliti samo mi sami.

Piše: Božica Ravlić

Objavljeno: 30.12.2015