"Ne znam koliko ću još moći trčati. Koliko ću se uopće moći kretati. Ali, čak i kada ne budem više mogla, osvrnut ću se na to kroz što sam prošla i kazati sebi: 'Vidi što je sve moguće kada se vjeruje!'", kaže sjajna Kayla Montgomery

 

Mi previše često razmišljamo o svojim problemima. Premalo - o svojim talentima. A staro životno pravilo, koje nas nažalost ne uče u školama, glasi: "Čemu posvetiš pažnju, to i raste". Priča koja je pred vama je jedan mali, neobični podsjetnik baš na tu životnu lekciju. Vrlo važnu lekciju, za sva vremena i sve naraštaje.

Kayla Montgomery ima 18 godina. Voli trčati, što je, samo po sebi, ne svrstava u posebne, jer takvih je na milijune na ovom planetu, ali njezina je životna priča veoma posebna. Do prije četiri godine, kao vrlo živahna djevojčica, voljela je igrati nogomet. U Americi je to jedan od zastupljenijih ženskih sportova, pa je i ona bila sasvim dobra u tome. Dok se na jednoj školskoj utakmici nije ozlijedila. I osjetila čudne trnce u stopalima. Noge su joj nedugo zatim utrnule, vrlo snažno. Liječnici su obavili opsežna ispitivanja i roditelje šokirali dijagnozom: mala Kayla ima multiplu sklerozu (MS).

Ako bi se MS objašnjavao stručnom terminologijom, onda bi to otprilike ovako glasilo: u pitanju je neurodegenerativno oboljenje, autoimuna bolest koja najviše napada bijelu masu središnjeg nervnog sustava. Poruke iz mozga k ostatku tijela dolaze do svog cilja ili s kašnjenjem, ili s pogreškama, ili uopće ne dođu. Tijelo počne 'napadati' samo sebe. Uzroci ni do danas nisu otkriveni. Lijek - također. A multipla skleroza gotovo nikada ne smanjuje svoje simptome. Baš naprotiv, vrlo često dovodi do potpunog otkazivanja pokreta ekstremiteta, do potpunog invaliditeta.
Kaylini roditelji bili su očajni. Ljupko malo biće našlo se u bezizlaznoj situaciji. I ona se isprva zatvorila u sobu i dugo plakala, pitajući se: 'Što sam to pogrešno uradila pa sam ovako kažnjena? Zašto? Zašto?"

Noge su joj potpuno otkazale poslušnost, naprasno. Osam mjeseci nije ništa osjećala u njima. Lijekovi su, nekim lijepim čudom, počeli olakšavati njezin užas, trnci su se pojavili iznova, a onda i prvi svjesno napravljeni pokreti. Odmah je riješila napraviti korak više: otišla je kao učenica prvog razreda srednje škole kod školskog trenera atletike i rekla: "Želim trčati. Brzo. Jako brzo!"
Nije bila neka posebna trkačica. "Osrednja, u najboljem slučaju", govorio je njezin trener Patric Cromwell.

Da stvari budu gore, čim bi pretrčala oko kilometar i pol, potpuno je gubila osjećaj u nogama. Snagom volje slala je impulse u donji dioo tijela, pa dok se u gornjem osjećala kao svi trkači, noge su išle same. Dokle god ju je njezina vjera vodila.

Trčala je šest dana u tjednu Sedmi je, kako je to i učila u jednoj maloj kršćanskoj školi u Sjevernoj Karolini, posvećivala Bogu.

"O, kako sam blagoslovljena što mogu trčati! Multipla skleroza potpuno je nepredvidljiva i baš zato je moja pokretljivost jedan nevjerojatan blagoslov. Odlučila sam ga prigrliti i ne gubiti niti jedan dan dok još mogu micati nogama", rekla je Kayla.
Ali, njezino 'micanje nogama' u utrkama ima svoju cijenu. Čim joj se temperatura tijela podigne uslijed fizičkog napora, više ne osjeća svoje noge. Umor je tu, disanje teško zbog napora, čitavo tijelo daje znake koje osjećaju i vrhunski trkači, ali samo njezina vjera da može - nosi je dalje.
Kada stigne do cilja, poslije 5.000 metara, padne. Viče. Zapravo, vrišti, uplašena, jer tada postane svjesna da svoje donje ekstremitete uopće ne osjeća. I poslije svake utrke ne zna hoće li ih opet osjetiti.
"Pomozi mi! Moje noge! Moje noge, gdje su!?! Molim te! Molim te, pomozi mi! Molim te, pomozi! Molim te, gdje su mi noge!?"
Da, tako glase njezine riječi poslije jedne od utrka koju je zabilježio ESPN u svojoj emisiji "E:60". Pala je u naručje trenera Cromwella, koji ju je, kao i poslije svakog nastupa, podigao sa zemlje, nosio pokraj staze i, dok joj je davao vodu, ledom joj je trljao noge. Temperatura bi se s vremenom spustila, a ona bi, krajnjim naporom, hodala prema izlazu. Kakav god da je rezultat ostvarila.
I onda iznova trening. I iznova. I onda opet. Ponekad pobijedi vršnjakinje, ponekad ne. Ali ne odustaje. Baš zbog te vjere, a i zahvalnosti na svemu što ima, čak i u situaciji u kojima bi nas, mnoge, očaj svladao, četiri godine nadljudske borbe dovele su je čak do - državnog prvenstva za srednjoškolke.
Njezina posljednja utrka kao učenice. Njezina posljednja na kojoj će je Patric Cromwell svo vrijeme pokraj staze bodriti, upućivati, hrabriti i, konačno, dočekati na cilju da ne padne i, čega su se liječnici stalno bojali, polomiti kost(i) jer ne osjeća ništa od struka naniže. U tu posljednju utrku ušla je u svom omiljenom zlatnom kostimu, a onda se, posle stotinjak metara, usred gužve u kojoj se našla, saplela.
Pala je. I svi su je prestigli.
Tijelo joj je još uvijek bilo dovoljno nezagrijano, pa se mogla sama osoviti na noge. "Ironično, zar ovako da završim, baš u poslednjoj trci?", pomislila je i... krenula trčati.
Ne da bi pobijedila. Ne da bi nekog prestigla. Već da bi talent koji ima - uvećala.
I trčala je. Kao posljednja. Kao nikad do tada.
I prestigla je jednu suparnicu. Pa drugu. Pa treću. Pa četvrtu. Pa desetu. Pa četrnaestu. A onda i šampionku.
I pobijedila je.

I opet je bila na leđima. Opet je bila uplašena. Tražila pomoć. I dobila. Baš nekako u isto vrijeme kada je svojim podvigom pomagala stotinama onih koji su je gledali, a pritom uvelike dozvoljavali da ih problemi sruše, jer su zaboravili na vlastite talente.
"Ne znam koliko ću još moći trčati. Koliko ću se uopće moći kretati. Ali, čak i kada ne budem više mogla, osvrnut ću se na to kroz što sam prošla i kazati sebi: 'Vidi što je sve moguće kada se vjeruje!' A toliko toga jeste", tvrdi Kayla.
Srednja škola koju je upravo završila zove se Gora Tabor. Na pravoj gori Tabor se, dugo već, nalaze dva hrama, pravoslavni i katolički, koji su tamo podignuti jer kršćani vjeruju da se Isus Krist baš tu, pred odabranim učenicima preobrazio, kada je "Njegovo lice zasjalo kao sunce, a haljine Njegove postale sjajne kao svjetlost". Uplašenim apostolima, koji su tada i "čuli glas Božji", njihov učitelj potom reče: "Ustanite i ne bojte se!".
I Kayla Montgomeri ustane poslije straha. Svaki put. Jer se sjeti svojih iskustava i riječi: "Vidi što je sve moguće kada se vjeruje!"
Vjerovali ili ne u događaj po kome je ime dobila njezina škola, rečenica s početka ove priče - da ono čemu posvetimo pažnju to i raste - sasvim je tčna. I sasvim dovoljan podsjetnik na rješenje za svaki problem.

Podsjetnik za recept kako živjeti: ustanite i ne bojte se!

Izvor: Blic

Objavljeno: 01.12.2014