Osobe s invaliditetom moraju biti jake duhom i psihom. U suprotnom, život će ih pretvoriti u faširano meso. Mene zanima što će se dogoditi ako netko jednoga dana više neće imati snage izdržati teret siromaštva i odluči dignuti ruku na sebe?

 

Država je, kao što znamo, na rubu kolapsa. Ekonomskog, kulturološkog, moralnog.

Izvršna je vlast povukla i morat će povući još radikalnije poteze kako bi državnu riznicu dovela u red. U javnosti se uglavnom piše o resorima koje će neke mjere štednje zahvatiti, no rijetko kada imamo priliku čuti priču osoba koje su zahvaćene tih rezovima. Već sam pisao o situaciji moje prijateljice koja je zbog mirovine zamalo ostala bez stana. Nedavno mi se žalila na novi problem. Evo o čemu je riječ: prije godinu dana donesen je Zakon o subvenciji za režije socijalno ugroženima, što je kategorija uvjetovana ostvarenim prihodima. Sada, po novom zakonu, pravo na subvencije imaju samo oni koji primaju pomoć za uzdržavanje. Oni koji imaju bilo kakvu mirovinu, bez obzira na njezinu visinu, gube pravo na pomoć u plaćanju režija. U tu kategoriju spada i moja prijateljica.

Grad Zagreb u dva je navrata prolongirao ovaj zakon, no ta odluka istječe 31. prosinca. Prijateljica mi je ukazala na činjenicu da većina osoba s invaliditetom prima pomoć od obitelji, no situacija je kritična kod samaca koji imaju mizerne mirovine. Moja prijateljica, primjerice, ima 1.200 kuna mirovine i 1.250 kuna invalidnine. I što joj ostane za život kada plati režije? Ostane joj jedva dovoljno i za golo preživljavanje.

Tome svakako treba pridodati skupe lijekove i pomagala. Sama mi je rekla da joj je više puta došlo da od jada počini samoubojstvo, no njezina je sreća da to ne može bez tuđe pomoći. Strese se i od pomisli na sutrašnji dan s obzirom na to da živi sama, a zdravstveno stanje joj se s godinama pogoršava.

Isto tako, nekoliko poznanika požalilo mi se kako će zbog osobnih invalidnina i drugih socijalnih dodataka uskoro morati po većim cijenama plaćati smještaj u studentskim domovima. Zabrinuti su jer su teško uspijevali pokrivati troškove studiranja i dok su plaćali simboličnu cijenu domova. Da nisu imali iskaznice za menzu od novaca koji im ostane mogli bi se hraniti samo od ostataka koje nađu u kontejnerima.

Muka mi je pisati kakve su probleme imali roditelji djece s teškoćama u razvoju s asistentima u nastavi te kako se novac odmah pronašao čim su roditelji pročešljali proračune gradova i općina u kojima žive njihovi mališani, a susreli su se s nizom nelogičnosti u financiranju. Neki su gradovi žurno pronašli novac za asistente kako ključne stavke njihovih proračuna ne bi došle pod povećalo javnosti.

Osobe s invaliditetom moraju biti jake duhom i psihom. U suprotnom, život će ih pretvoriti u faširano meso. Mene zanima što će se dogoditi ako netko jednoga dana više neće imati snage izdržati teret siromaštva i odluči dignuti ruku na sebe? Hoće li vlastodršcima proraditi savjest? Sumnjam, jer kad si zavaljen u kožnata sjedala luksuzne limuzine život ima drugačiju perspektivu. S te pozicije ne vidiš ljude u invalidskim kolicima koji kopaju po smeću. Suviše su nisko.

Piše: Marko Damjanović

 

Objavljeno: 18.11.2014