Kada je pozvao roditelje da ih upozna s ljubavi svoga života, oni su mu okrenuli leđa, odrekli ga se i razbaštinili. Zaboravili su pritom da univerzalna ljubav nema spola, piše u novoj kolumni Marko Damjanović

Evo, konačno sam nakon nekoliko tjedana ulovio malo vremena za 'Markov kutak'. Razmišljajući o temi svoje kolumne dugo sam dvojio trebam li pisati o problemu kojeg ima moj poznanik i na koncu sam odlučio objaviti njegovu priču. Siguran sam da će njegov slučaj neke od vas ostaviti bez riječi, vjerujem da neće biti ravnodušnih. 
Rođen je prije 37 godina u jednom slavonskom gradu, mjesec dana prije predviđenog termina te je stoga određeno vrijeme morao provesti u inkubatoru. Posljedica - cerebralna paraliza. Nažalost, u okolini gdje su živjeli poznanici su njegove roditelje nagovarali da ga daju u neku ustanovu jer će im u protivnom biti doživotni teret. Ti su ih prijedlozi zgražali jer takva opcija nikada nije dolazila u obzir. Odlučili su prigrliti ga i pružiti mu sve što je u njihovoj mogućnosti da odrasta uz obilje ljubavi i pažnje.

Prvih godina njegova života obilazili su liječnike od Ljubljane, Zagreba pa do Beograda, u nadi da će ga što bolje osposobiti za daljnji život. Upisali su ga u prvi razred osnovne škole koju je pohađao zajedno s dječicom iz ulice u kojoj su živjeli. Bio je vrlo bistar, s lakoćom je učio i dobivao dobre ocjene, uglavnom četvorke i petice. Malo po malo djeca su ga sve više prihvaćala te je u školi stjecao nove prijatelje koji su mu pomagali napraviti sve što nije mogao sam. Kad bi poslije nastave došao kući, nakon jela bi žurio van na igru. 
Kako mu je do završetka osnovnog obrazovanja preostalo još samo dvije godine, a bio je odličan učenik, roditelji su smatrali da mu Zagreb pruža puno više mogućnosti pa su se preselili. Ubrzo se pokazalo da su ispravno odlučili jer se nedugo nakon njihovog odlaska grad u kojemu su donedavno živjeli našao u ratnom okruženju. Kako je i Zagreb nekoliko puta bio metom napada, bio je prisiljen s ostalim sugrađanima boraviti u skloništima gdje se sve više družio s djecom. Počeli su mu se buditi neki novi osjećaji i shvatio je da mu se počinju sviđati neke djevojčice.
Tu počinju njegovi problemi jer je on sebe doživljavao kao zdravu osobu. Invaliditet mu nije služio kao opravdanje da nešto ne može, već kao poticaj da pokaže kako može sve kao i ostali vršnjaci, samo nešto sporije ili drukčije.

U drugom razredu srednje škole zaljubio se u dugogodišnju prijateljicu. Mašu (nazovimo je tako, imena sam izmislio zbog prikrivanja identiteta) upoznao je u fazi kada počinju divljati testosteroni, bila mu je najbolja prijateljica i s njom je dijelio sretne a ponekad i tužne trenutke. Duže vrijeme se lomio prije nego joj je priznao da mu se sviđa. Ona mu je rekla da ga voli isključivo kao prijatelja. Njezino ga je odbijanje prilično uzdrmalo i poljuljalo mu samopouzdanje, ne toliko zbog činjenice da ga ona ne želi za partnera, koliko saznanje da je razlog njegov invaliditet. Obitelj je i tada bila uz njega te mu pružala podršku. 
Završio je srednju školu i uspio je upisati fakultet. Roditelji su mu već bili stariji i razboljeli su se pa su se odlučili vratiti u svoj grad u Slavoniji, a moj je frend dobio smještaj u studentskom domu. Bio je vrlo dobar student, redovito je pohađao predavanja i polagao ispite. Upoznao je nove kolegice i kolege koji su ga lijepo prihvatili, što nije bilo teško jer je vesela i pozitivna osoba. Često je na studentskim tulumima svirao gitaru, pjevajući pjesme Balaševića, Azre i ostalih tada popularnih izvođača. Upravo na jednom od takvih druženja, upoznao je Vladimira koji je bio na specijalizaciji radiologije.

Sve su se više družili i raspravljali o 'pitanjima koja život znače', shvaćali da imaju vrlo slične stavove. Vladimir ga je redovito vozio na koncerte po klubovima, išli su na razne utakmice, šetnje po Jarunu, nekad i do Samobora. Jednostavno, uživali su u svojim druženjima i sve više su se zbližavali.

Jednom prigodom, za vrijeme prebacivanja iz kolica u auto, Vladimir ga je poljubio. Mom frendu je to bilo čudno, ali mu se i svidjelo. Kad su se vratili u dom, razišli su se bez riječi. Bila je to najduža noć u njegovu životu, odvrtio je cijeli svoj život i preispitivao svoje osjećaje i svjetonazore. Bojao se sam sebi priznati da mu se Vladimir sviđa na način koji nije samo prijateljski. Počeo je polako shvaćati da je njegov fizički hendikep jasno vidljiv, dok je njegova homoseksualnost bila prikrivena i samo je čekala da se oslobodi.

Već sljedećeg dana pozvao je Vladimira da se nađu. Ispričao mu je kako mu je taj poljubac pomogao da spozna da je cijeli svoj život u sebi potiskivao svoju seksualnost usmjerenu prema istom spolu. Vladimiru, sretnom što mu je Jure uzvratio osjećaje, nije smetalo što je u kolicima. Uvijek mu se prilagođavao i nastojao da što više vremena provode zajedno.
Odlučili su nekim najbližim prijateljima priznati njihov odnos. Veliki dio im je dao potporu i dalje nastavio druženja dok je bilo i onih koji su ih prezirali i više nikad im se nisu javili. Obojicu je to na neki način pogodilo, ali su odlučili ignorirati takve i nastaviti život u krugu ljudi koji su ih prihvatili. Nastavili su studirati i uživati u svom odnosu. 
Kako je Jure od malih nogu bio vezan uz svoje roditelje s kojima je uvijek imao otvoren i iskren odnos, sve ga je više mučilo što skriva svoju vezu. To je ispričao Vladimiru i pitao ga bi li mu smetalo da ga upozna s njima. Vladimir nije imao ništa protiv jer su njegovi osjećaji bili iskreni . Sav sretan, Jure je odmah pozvao roditelje u Zagreb da ih upozna sa svojom ljubavi, ali im nije rekao da se radi o muškarcu. Zajedno su ih dočekali na kolodvoru. Nestrpljivi roditelji upitali su Juru gdje će upoznati njegovu djevojku, a on im je odgovorio kako uopće nije ni spominjao djevojku. Kad im je bez okolišanja rekao da je Vladimir osoba koju su došli upoznati, otac je odmah eksplodirao, vrijeđajući ih obojicu ružnim psovkama, rekavši mu pri tome da su ionako patili zbog njegovog invaliditeta a da je ovo još jedna noćna mora. Majka je samo plakala i odbijala prihvatiti situaciju. Rekli su da im je svega dosta, da im se nikad više ne javlja, okrenuli se i otišli. 
Od tada je prošlo već nekoliko godina. Jure i Vladimir još su uvijek u sretnoj vezi. Roditelji mu se, nažalost, više nikad nisu javili a sve što su posjedovali prepisali su jednoj obitelji koja je o njima skrbila.

Tužna je to priča, znam koliko voli svoje roditelje i kako uvijek o njima lijepo priča. Sebe krivi što je u dvije kategorije najranjivijih skupina društva: spada u populaciju osoba s invaliditetom a k tome je homoseksualac.

Nije mi jasno kako i zašto u današnje vrijeme naše društvo još uvijek namrgođeno gleda na homoseksualnost. Niti sam ja zaslužan što sam heteroseksualac, niti je on "kriv“ što je homoseksualac. Nadam se kako će doći vrijeme kad će u svim društvenim kategorijama biti bitno samo tko je kvalitetan čovjek, jer sve ostalo je manje bitno. Ne mogu shvatiti kako su ga se roditelji mogli samo tako odreći jer je homoseksualac s invaliditetom, jer mu je upravo tada bila najbitnija njihova potpora u društvu koje voli segregirati drukčije. Pa to je njihov sin, plod njihove ljubavi. Zaboga, nije kriminalac nego homseksualac! Onih koji su pljačkom opustošili ovu zemlju roditelji se nisu odrekli, a njega njegovi jesu, i to samo zato što je ostvario svoje temeljno ljudsko pravo. A to je pravo na ljubav, koja nema spola!

Piše: Marko Damjanović

Objavljeno: 05.05.2014