Cazinjanin s invaliditetom na biciklu prešao 500 km kako bi odao počast žrtvama Srebrenice

“Teško jeste, ali ni približno teško kako je bilo njima u vremenu koje nikada ne smijemo zaboraviti”, kaže Suljo Keranović, mladić čija priča će vas natjerati barem na tren da se zamislite i pomislite jesu li vaše teškoće u životu dovoljno velike da se predate bez borbe

 

Suljo Keranović je 18-godišnjak iz Cazina, rođen bez lijeve ruke, mladić kojeg upornost, želja i motiv vode u svaki novi dan. Suljo je ove godine završio gimnaziju u Cazinu, a osim biciklizma redovno igra i noogmet.

“Naučio sam sve u životu jednom rukom raditi, vezati cipele, sjeći nokte, oblačiti se i sve ostalo”, rekao je Suljo za portal Krupljani.ba.

“Od malih nogu, zapravo otkako znam za Srebrenicu, genocid i masakar, imao sam želju otići tamo i pokloniti se žrtvama. Godina za godinom su prolazile, a ja nisam posjetio Srebrenicu iz raznih razloga. Vidjevši maratonce koji na biciklima pređu oko 500 kilometara kako bi odali počast žrtvama genocida, odlučio sam da i ja sudjelujem u biciklističkom maratonu Bihać – Srebrenica”, kaže Suljo.

Svi su smatrali da neće uspjeti preći taj put, brem ne vozeći bicikl jednom rukom.

“Sam sam sebi rekao, ako si mogao prošle godine, možeš i ove! Zanemario sam ostale i njihova mišljenja. Počeo sam polako nekim MTB biciklom, bio je veoma težak i star, ali zahvaljujući mojoj sestri dobio sam novi bicikl, koji je bio mnogo bolji i lakši za voziti”, priča mladi Cazinjanin.

“Prošle godine pri ulasku u Srebrenicu zahvatio nas je veoma jak pljusak, grmljavina i vjetar, no ja, kao ni drugi maratonci, nismo posustajali, ponosno smo išli ka Potočarima. Kada smo ulazili u Potočare mahao sam lijevom rukom, koju do lakta od rođenja nemam, i doživio sam neki neopisiv osjećaj. Narod koji 18 godina pati, preživljava dan za danom, silno nam se radovao, iščekivali su nas kao da im se njihova djeca vraćaju u njihova naručja, misleći da smo mi njihov brat, sin, unuk…”, opisuje Suljo.

“Teško jeste, ali ni približno teško kako je bilo njima u vremenu koje nikada ne smijemo zaboraviti”, zaključuje Suljo Keranović, mladić čija priča će vas natjerati barem na tren da se zamislite i pomislite jesu li vaše teškoće u životu dovoljno velike da se predate bez borbe.

Izvor: Manjine.ba


 

 

Povezane vijesti