Markov kutak: Osoba s invaliditetom postao sam greškom liječnika
Moje roditelje liječnici su lagali da je moj invaliditet genetski naslijeđen jer su se plašili sudske tužbe zbog nestručno obavljenog poroda pri kojem mi je oštećena kralježnična moždina. Više sam puta bio klinički mrtav. Danas je specijalizantica koja je skrivila moju nesreću "ugledna“ ginekologinja i ima privatnu ordinaciju
Kao što sam već prije najavio, ovaj ću put iznijeti meni vrlo bolnu temu.
Moji roditelji su, kao i mnogi drugi, s nestrpljenjem iščekivali prvi susret s malim princom, mojom malenkošću. Mamina trudnoća protjecala je uredno, odlično sam napredovao tako da sam do poroda dogurao do 4.500 grama i 54 cm. Jedini problem bio je što se nisam okrenuo već sam bio položen zatkom.
Obmanjivači u bijelim kutama
Ginekolog koji je vodio trudnoću procijenio je da sam teži od četiri kilograma te je mamu odmah uputio u bolnicu kako bi se učinile pretrage i izvršio carski rez. Liječnici u Vinogradskoj bolnici su, obavivši razne preglede, između ostalog i ultrazvuk, zaključili da sam tek nešto teži od tri kilograma i da se porod može obaviti prirodnim putem. Peti dan njezinog boravka u bolnici, nakon isprovociranih trudova, dugog i mukotrpnog poroda, konačno sam tiho zaplakao u njezinom zagrljaju. Postavši prvi put roditelji, mama i tata bili su presretni i uzbuđeni, a kako nisu imali iskustva s bebama nisu niti primijetili da sa mnom nešto nije u redu. Tek treći dan po mom rođenju, došla je pedijatrica i rekla im da sam rođen s teškom nasljednom bolešću. Užasnuti i šokirani, odmah su se raspitivali je li ikada itko u obitelji imao nešto slično i dobili su negativne odgovore. Izmjenjivale su se razne emocije, od nevjerice, tuge, do ljutnje i pitanja: zašto.
Mama i ja proveli smo u rodilištu tri tjedna, a kad sam dobio upalu pluća otpustili su nas na kućnu njegu, vjerojatno se nadajući da neću preživjeti pa bolje da se do dogodi doma. Kako sam otpušten s visokom temperaturom i teško sam disao, roditelji su me odmah odveli u bolnicu u Klaićevoj gdje sam zbog dijagnoze smješten na odjel genetike, a osim upale pluća ustanovili su da imam i pneumotoraks tako da su me pripremali za operaciju otvaranja prsnog koša. Nasreću, uspio sam samostalno prodisati. Mama je kupila knjigu iz neurologije kojom su se koristili studenti Medicinskog fakulteta, pomno ju proučila jer je htjela saznati sve o toj bolesti. Cijelo vrijeme boravila je sa mnom u bolnici, pozorno tražila znakove oporavka i nakon nekog vremena primijetila je da su mi se pojavili neki refleksi koji nisu odgovarali postavljenoj dijagnozi. Upitala je liječnike kako je to moguće te su me ponovno detaljno pregledali a rezultati su i kod njih pobudili sumnju, pa su me slali na razne pretrage. Dobiveni nalazi pokazali su da je genetski sve u redu ali je magnetskom rezonancom utvrđeno da su mi tijekom poroda teško ozlijedili kralježničku moždinu. U rodilištu su to znali, ali su obmanjivali moje roditelje jer su bili svjesni da je porod obavljen nesavjesno.
Crne prognoze
Nakon prvotnog šoka i tuge počela je borba za moj oporavak. Život mojih roditelja iz korijena se promijenio, pomirili su se s nastalom situacijom i trudili se što intenzivnije provoditi rehabilitaciju kojoj su ih podučili fizioterapeuti. Polako su se počeli uočavati pomaci, a možda bi napredak bio i brži da nisam stalno zapadao u teške respiratorne infekte te najčešće završavao na respiratoru. U više navrata bio sam klinički mrtav.
Iako su ih mnogi nagovarali, nikad im nije bila opcija dati me u neku ustanovu, već su me voljeli i trudili su se olakšati mi život u najvećoj mogućoj mjeri. Nije im bilo lako slušati prognoze da neću nikada hodati, govoriti, da neću dočekati punoljetnost. Nikada se nisu predali, već su ulagali silne napore, uvijek me poticali i vjerovali da ću se oporaviti.
Sa strepnjom su iščekivali rođenje moje četiri godine mlađe sestre. Bili su opterećeni strahom ne samo zbog mog statusa već su kroz brojne posjete bolnicama susretali druge obitelji s djecom koja su imala najrazličitije teškoće. Na svu sreću, ovaj put sve je prošlo u redu. Bio sam presretan kad su seku donijeli doma i uživao gledajući je kao raste te pomagao mami koliko sam mogao. Roditelji su bili sretni jer sam uz nju i ja brže napredovao. Vjerojatno sam joj kao stariji brat htio biti uzor, pa sam se pojačano trudio.
I danas su ljuti na osoblje bolnice jer se nisu odgovorno ponašali. Porod zatkom za koji se moglo pretpostaviti da bi se mogao zakomplicirati prepušten je mladoj, nadobudnoj specijalizantici, koja je danas "ugledna“ ginekologinja i ima privatnu ordinaciju. Ne znam kako se uopće usudila sama upustiti u takvu avanturu i tek kad je došlo do problema pozvala je u pomoć prave stručnjake. Nažalost, više se ništa nije moglo učiniti jer je šteta već bila učinjena. Moji roditelji bili su ogorčeni na zataškavanje istine, kao i na obmanjivanje pripisujući mi pogrešnu dijagnozu. Do svega toga nije trebalo doći samo da su se liječnici savjesno ponijeli.
U meni mjesta za mržnju nema
Sigurno se pitate da li danas mrzim osobu koja mi je odredila ovakav život. Naravno da ne jer bi me to samo izjedalo. Ja sam njoj samo jedna od pogreški i siguran sam da me se sigurno nikad niti ne sjeti. Tada je vjerojatno bila sretna što moji roditelji nisu protiv nje i bolnice pokrenuli sudsku tužbu s odštetnim zahtjevom. A nisu zato što su svu energiju uložili u moj napredak, a i znali su da nikada ne bi zbog društvene klime koja je vladala u to vrijeme dobili spor.
Žalosti me činjenica da nisam imao pravo na adekvatan porod, da posljedice koje su nastale zbog nepažnje i nemara snosimo moja obitelj i ja te da se za sva prijeko potrebna pomagala moramo izboriti mukom i ulaganjem vlastitih sredstava, a uz samo malo volje i sluha to se moglo izbjeći.
Žalosti me i činjenica da se, unatoč sve razvijenijoj tehnologiji, zbog aljkavosti i dalje upropaštavaju životi, kako djece tako i njihovih obitelji.
Marko Damjanović
Objavljeno: 23.02.2014