Budući da su progresivni oblici multiple skleroze već definirani progresijom bez aktivnosti relapsa, nalazi pokazuju da se invalidnost često pogoršava bez aktivnosti relapsa u svim tipovima MS-a

 

Progresija bez relapsa uzrokuje većinu pogoršanja invaliditeta kod MS-a. Većina slučajeva pogoršanja invaliditeta događa se neovisno o aktivnosti recidiva kod svih vrsta multiple skleroze (MS), uključujući klinički izolirani sindrom (CIS) i ranu relapsno-remitentnu MS (RRMS), izvješćuje nova studija.

Nalazi dovode u pitanje teoriju da su recidivi glavni pokretač pogoršanja invaliditeta u ranim oblicima MS-a, te da je progresija neovisna o recidivima isključivo progresivnog oblika bolesti, naveli su istraživači u članku objavljenom u JAMA Neurology.

Multipla skleroza tradicionalno se dijeli u dvije opće klasifikacije. U relapsirajućim oblicima kao što je RRMS, pacijenti imaju recidive ili pogoršanja kada se simptomi iznenada pogoršaju, nakon čega slijede razdoblja remisije u kojima se ublažavaju ili nestaju. Progresivni tipovi MS-a, koji uključuju primarno progresivni MS (PPMS) i sekundarno progresivni MS (SPMS), definirani su pogoršanjem invaliditeta osim aktivnosti recidiva.

Tradicionalno stajalište je da je kod osoba s RRMS-om većina pogoršanja onesposobljenosti povezana s recidivima, pri čemu će pacijent imati onesposobljavajuće simptome koji traju čak i nakon što se relaps riješi.

Pogoršanje invaliditeta koje se događa bez recidiva smatralo se značajkom progresivne MS. Posljednjih godina, međutim, sve je više dokaza da se kod mnogih ljudi s RRMS-om invaliditet pogoršava bez recidiva, slično pogoršanju invaliditeta koje definira progresivne tipove MS-a.

Pogoršanje invaliditeta bez recidiva ponekad se naziva progresija neovisna o aktivnosti relapsa (PIRA). Također se naziva 'tiho napredovanje'.

Znanstvenici u Švicarskoj proučili su gotovo 50 velikih studija kako bi procijenili trenutno razumijevanje PIRA-e i multiple skleroze, studije koje su uključivale nekoliko velikih kliničkih ispitivanja koja su testirala liječenje MS-a, a obuhvatile su podatke o desecima tisuća pacijenata. Otkrili su da se, u svim studijama, PIRA javljala u otprilike 5 posto pacijenata s RRMS-om godišnje.

Iako se smatralo da je pogoršanje povezano s relapsom glavni pokretač invaliditeta RRMS-a, rezultati pokazuju da je PIRA odgovorna za najmanje 50 posto svih prijavljenih slučajeva pogoršanja invaliditeta. Budući da su progresivni oblici MS-a već definirani progresijom bez aktivnosti relapsa, nalazi pokazuju da se invalidnost često pogoršava bez aktivnosti relapsa u svim tipovima MS-a.

Podaci općenito upućuju na to da je PIRA bila češća kod starijih pacijenata koji dulje boluju od MS-a. Ali PIRA je bila glavni pokretač invaliditeta čak i kod onih s relativno ranim RRMS-om ili s CIS-om, što se odnosi na jedan napad bolesti slične MS-u.

- Promatračka i kontrolirana klinička ispitivanja pružaju nedvojbene dokaze da je PIRA najčešća manifestacija akumulacije invaliditeta u cijelom spektru tradicionalnih MS fenotipova, uključujući CIS i rani RRMS, čime se dovodi u pitanje konceptualna razlika između relapsa i progresivnog tijeka ili stadija bolesti - objavili su istraživači, koji su primijetili da PIRA objašnjava veći udio događaja pogoršanja invaliditeta među pacijentima liječenim visoko učinkovitim terapijama. To je vjerojatno zato što su ti tretmani obično vrlo učinkoviti u sprječavanju recidiva, pa je PIRA očiglednija kada se pojavi, rekli su. Iako dostupni podaci sugeriraju da je PIRA uobičajena u MS-u, istraživači kažu da ne postoji standardizirana definicija za nju.

Različite studije koristile su različite kriterije za definiranje PIRA-e, što je otežavalo povlačenje jasnih usporedbi između studija.

Istraživači su predložili jedinstvenu usklađenu definiciju koja bi pomogla u standardizaciji budućih istraživanja. Između ostalih kriterija, rekli su da se PIRA treba uzeti u obzir samo ako se pogoršanje invaliditeta dogodi najmanje 30 dana prije ili 90 dana nakon potvrđenog recidiva. Također su predložili da se pogoršanje invaliditeta treba potvrditi najmanje tri mjeseca nakon početnog događaja i održati najmanje godinu dana.

- Predložena harmonizirana definicija može uravnotežiti osjetljivost i specifičnost i poboljšati usporedivost rezultata u sadašnjim i budućim skupinama i skupovima podataka - zaključili su znanstvenici, koji su napomenuli da se također treba pozabaviti izazovima kada je riječ o pronalaženju osjetljivijih načina za mjerenje invaliditeta.

 

Objavljeno: 10.10.2023