‘Kroz padove sam učio i stvarao sliku o sebi. Onog trenutka kad sam prihvatio da sam osoba s invaliditetom, da imam određene izazove koje mogu pretvoriti u pozitivne stavove, onda sam tek počeo razmišljati i odlučivati u svom životu.’

 

Protekla i ova godina su nam odnijele previše dobrih ljudi. Previše.

U Zagrebu u bolnici, u 59. godini života, preminuo je Ante Raos, dugogodišnji aktivist i borac za prava osoba s invaliditetom, pisac i kolumnist koji je svojim dubokim promišljanjima i britkim stavom dugo razveseljavao i čitatelje našeg In Portala.

Vijest o smrti Dalmatinskom portalu je potvrdila prijateljica Vesna Golemac. Raos je trebao transplantirati jetru, zato je otputovao u Zagreb. Nažalost, dobio je upalu pluća i preminuo noćas na jedinici intenzivnog liječenja.

Rođen je u Medovu Dolcu u Splitsko-dalmatinskoj županiji, gdje je osjetio svu težinu života na kamenu i kršu. Od malih nogu radio je teške fizičke poslove. Ali bili su to dani formiranja karaktera, moralnih vrijednosti, pod budnom palicom roditelja koji su ga učinili čovjekom borbe, pravde, ustrajnosti, s velikim srcem za svoju zemlju i za sve potrebite, posebno osobe s invaliditetom.

Njegov život počeo je zaprimati druge dimenzije nakon jednog tragičnog skoka u more 1983., kada je povrijedio vratni kralježak, kao mladić u 21. godini života. Život mu je iduće četiri godine bio lutanje - tražio je odgovore. Nažalost, sustav nije imao rješenja da mu bude poticaj, već se gotovo u svemu morao osloniti sam na sebe, skupiti svu snagu u sebi i započeti strahovitu životnu borbu da bi preživio.

Nekoliko godina nakon nesreće, 1990., sa sestrom je otvorio tvrtku Raos - CO. Nakon odlaska sestre u Njemačku, 1997. godine firma se ugasila te je stekao invalidsku mirovinu.

Počeo se baviti udrugama, pa je u Trogiru 1988. godine osnovao Udrugu tjelesnih invalida TOMS. Raos je tamo bio i predsjednik od 1998. godine, a dužnost je obnašao sve do 2006. godine. Nakon toga je osnovao Mrežu udruga osoba s invaliditetom Dalmacije koja je provodila mnoge velike projekte, sve do njezina gašenja u rujnu 2017. godine.

Na jednom takvom projektu sam i ja upoznao dragog Antu. Pružio mi je priliku za rad puno prije nego što su nam se putevi, kao nekim prstom sudbine vođeni, ponovno susreli na portalu. Odatle smo pisanjem, a kasnije i političkim aktivizmom, pokušali mijenjati svijet.

Iako su nam se putevi razišli s vremenom, čuli smo se Ante i ja ponekad. Komentirali smo neke bitne aktualnosti. Učio sam od njega. A najveća istina od svih - s Antom sam se mogao složiti i kad se nismo slagali, koliko god to rijetko bilo. Takav čovjek je bio Ante Raos.

‘Kroz padove sam učio i stvarao sliku o sebi. Onog trenutka kad sam prihvatio da sam osoba s invaliditetom, da imam određene izazove koje mogu pretvoriti u pozitivne stavove, onda sam tek počeo razmišljati i odlučivati u svom životu.’

Dragi Ante, Vaše tijelo je možda izgubilo posljednju bitku, ali ljudi koji iza sebe ostave ovakav trag, zapravo žive vječno. Nedostajat ćete nam, ali nećemo Vas zaboraviti.

 

Autor: Damir Fatušić

Objavljeno: 12.02.2021