Ponekad se pitam zašto i mi osobe s invaliditetom nismo agresivni, zašto i mi ne pišemo raznim europskim institucijama o našoj ugroženosti, zašto mi Europi ne kukamo o našem zlostavljanju

 

Pitam se gdje ja to živim, što je to s mojim očima, s mojim sluhom, jer očito niti čujem niti vidim.

Sve te stvari koje nam se nameću ne vidim, a i ne čujem. Je li ovo zaista država koja se zove Hrvatska ili ja to zamišljam. U Hrvatskoj eskalira rasistički govor mržnje protiv Srba, LGBT osoba i Roma, a od svega najviše iznenađuje odnos mladih koji veličaju ustaški režim, upozoravaju nas iz Europske komisije protiv rasizma i netolerancije Vijeća Europe. Ja od toga ništa ne primjećujem. Nekako mi nije jasno kako manjine mogu biti zlostavljane kada su ravnopravni članovi Vlade ili kada odlučuju o proračunu za zapošljavanje svojih predstavnika. Kako te manjine mogu tako biti izvrgnute govoru mržnje kada su one te koje ravnopravno s ostalima članovima Vlade kreiraju dnevne politike. Kako to LGBT osobe mogu biti ugrožene kada dobivaju iz proračuna ogromne količine novca za razne povorke putem kojih samo provociraju većinu, a ta većina to strpljivo tolerira.

Ali u Hrvatskoj su ugroženi mladi, i to neovisno o nacionalnoj pripadnosti. U Lijepoj našoj ugrožene osobe s invaliditetom čija papirnato zagarantirana ljudska prava u stvarnosti gube svaki smisao. Pravo na rad, na slobodu kretanja, pravo na slobodu izbora, na slobodu odlučivanja, pravo na slobodu školovanja... Osobe s invaliditetom su ti prema kojima eskalira govor mržnje, svejednako i od strane većinskog naroda i od pripadnika nacionalnih manjina.

Ponekad se pitam zašto i mi osobe s invaliditetom nismo agresivni, zašto i mi ne pišemo raznim europskim institucijama o našoj ugroženosti, zašto mi Europi ne kukamo o našem zlostavljanju. Ali za to treba u sebi imati onaj napadački duh, osjećaj nezadovoljstva, ono kada ti je uvijek malo ma koliko imao. A to mogu samo sebičnjaci, to mogu samo oni koji ne vide i druge koji su možda potrebitiji. Ne, oni su ti koji su nikad i ničim zadovoljni. U svojoj ugroženosti toliko su glasni da ih cijela Europa čuje. A ti mladi koji veličaju taj ustaški režim pitam se gdje to rade, tamo u europskim zemljama valjda, jer ovdje ih više nema, ovdje su djeca podobnih koji žive na račun ovo nas malo poreznih obveznika, tu u pokradenoj, korumpiranoj zemlji, u državi u kojoj više od pola milijuna osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju 'žive na kapaljku'.

Pitam se zašto ta i takva Europa ne upozori svjetsku javnost na sustavno omalovažavanje i zlostavljanje osoba s invaliditetom? Ali OSI populacija nije glasna, nije agresivna, ona ne kuka, ona jednostavno trpi i vjeruje.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 17.05.2018