PITANJE: R. T. (30) Poštovani, kao dijete rodila sam se s laganom cerebralnom paralizom koja nije na prvi pogled primjetna. To je razlog zašto sam mogla voditi normalan život. Nažalost, dok sam prije četiri godine plivala na ljetovanju, dok sam bila daleko od obale, zahvatio me gliser preko nogu.

Sljedećih par godina sam bila u dubokoj depresiji pitajući se stalno iznova zbog čega mi se to dogodilo? Zahvaljujući stručnoj psihološkoj pomoći koju sam dobila danas se bolje osjećam. Ipak, s vremena na vrijeme osjećam strah od toga da bi mi se ponovno nešto loše moglo dogoditi. Kako da se oslobodim tih strahova?
ODGOVOR: Draga R. T., ljetovanje na moru prije četiri godine trebalo Vam je donijeti očekivani odmor, opuštanje, uživanje u ljepotama i blagodatima prirode; kako bi se nakon toga ojačani, oporavljeni i zadovoljni vratili uobičajenim životnim aktivnostima. Trebalo je završiti tako, ali nije. Dogodilo se to što se dogodilo. Vaš, do tada, ispunjen i normalan život odjednom prekida teška nesreća. Kao da je toga trenutka sve stalo, zapravo je krenulo neželjenim smjerom. Dani i godine koje slijede obilježene su dugotrajnim oporavkom i mnogim izazovima. Duboka depresija je posljedica svega doživljenoga i proživljenoga.

Normalno je vraćati film, pitati se zašto nam se nešto loše dogodilo, iako na takva pitanja često puta ne nalazimo odgovor pa nije dobro ako takvo stanje predugo traje. Nesretni slučajevi se naprosto događaju, oni su sastavni dio života. No, važno je kako ćemo se, kad nam se takvo što desi, s time nositi. Nakon svega, nema velike koristi optuživati i okrivljavati sebe (možda zbog neopreza, lude hrabrosti, želje za dokazivanjem, zanemarivanja znakova upozorenja i tome slično), jer se natrag više jednostavno ne može. Šteta je već nastala. Zato se treba okrenuti naprijed, tražiti izlaz, ponovno pronalaziti smisao svoga postojanja, jačati se duhovno, pokušati hrabro živjeti iz dana u dan. Znam, lakše je reći, nego li ostvariti! Na tom zahtjevnom putu često je potrebno potražiti stručnu pomoć.

Spominjete psihološku pomoć koja Vam je pomogla kako biste uopće mogli funkcionirati. Ipak, ostali su strahovi koji se javljaju s vremena na vrijeme. Prepoznajete da se radi o strahu „da Vam se opet ne dogodi nešto loše“.

Poštovana R., o strahu i različitim pojavnim oblicima strahova mnogo toga je napisano i izrečeno. Slučajno ili ne, baš ovih dana imam u rukama knjigu „Smij se srcem“ koju je napisao V. Albisetti (poznati psihoanalitičar današnjice). Željela bih s Vama podijeliti dio teksta koji govori o nadvladavanju strahova i nastavku života nakon nesretnih događaja: „Što se tiče neizbježnih nesreća koje mi je život namijenio (tu autor navodi: smrt dragih osoba, svoju tešku bolest, djelomičnu uzetost), ne mogu učiniti ništa drugo do plakati. A to radim do dna. Na način da bol, isplakavši sve svoje suze, ode od mene ispražnjena, da više nema razloga ostati. Tada se ponovno mogu napuniti radošću življenja. Kako se mogu ne smijati? Živ sam. Još mogu vidjeti sunce, mjesec, zvijezde, mogu pisati ... Osjećam i znam da sam poseban čovjek. To isto zna svatko za sebe.

Svaki puta kada se loše osjećaš, sastavi popis pravih i stvarnih stvari koje imaš i shvatit ćeš da su tuga i pesimizam koje proživljavaš nekorisni. Trebao bi biti sretan već zbog same činjenice da živiš!

Dakle, iako znaš da život često nije pravedan, ne smiješ sam sebe sažaljevati.

Dosta je bilo negativnosti u tvojim mislima i djelima. Postoji bolji način. Smijanje, smijanje, smijanje srcem.“

Za Valeria A. „smijati se srcem“ znači: ne bježati - osobito ne od straha. Strah treba učiniti prijateljem, jer on nam može otkriti slabe, mračne i najtajnovitije strane naše osobnosti koje inače u smirenim, tihim okolnostima bez duševnih potresa nikad ne bismo upoznali. Ako ne prihvaćamo svoj strah, ako ga potiskujemo, on postaje našim gospodarom. Treba ga priznati, ostati čvrst, proživjeti ga. U strahu ostajemo onoliko koliko je potrebno da se spoznaju bolni osjećaji koje nam on šalje. Kad si ih protumačimo, dublje spoznajemo sebe, osjećamo se sigurnije. Povećava se naše samopoštovanje, strah po malo nestaje.

Citiram dalje: „Zamka je razmišljati što će se i što bi se moglo dogoditi. Usredotočimo se na ono što točno i stvarno radimo upravo tog trenutka. Pokušati stalno djelovati, usprkos strahu. Preobražavati svoje strahove i neugode u mjesta rasta. Postati svjestan svojih negativnih misli. To je pitanje vježbe. Ako bijeg zbog straha postaje način ponašanja puno toga nismo učinili, pokušali, ostvarili. Suoči se s okolnostima kojih si se bojao. Čini male korake, etape terapije. Bit ćeš ponosan na sebe, približavanjem k cilju. Život će ponovno postati lijep, samopouzdanje će rasti.“

Evo, nadam se da ste u ovim riječima pronašli bar nešto za sebe i svoju situaciju.

U posebno teškim trenucima primijenite one metode i postupke koji su Vam već ranije pomogli.

Što god nam se dogodilo, preostaje nam: prihvatiti gubitak, prežaliti, otplakati  i krenuti dalje. I za kraj još jedna misao spomenutog autora: „Tek kad se nasmijemo sebi možemo doista prihvatiti vlastita ograničenja“.

Odgovara: Marijanka Globan, Zadruga 'Martinov plašt'

Napomena: Pitanja za rubriku Kutak za stručnjake šaljite na: mladen.kristic@in-portal.hr

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Objavljeno: 15.05.2014