Daleko od filmskih reflektora i lažnog sjaja Hollywooda, Carrey i brojni njegovi prijatelji danas uživaju u ispunjenijem, svrsishodnijem životu, usprkos tome što im je depresija i dalje vjeran suputnik

 

I kino-blagajne plakale su od smijeha, pritom bilježeći vrtoglave zarade, kada bi se njegov novi film pojavio na platnima. Jim Carrey tih je godina bio zaštitno lice holivudske komedije i jedan od najplaćenijih američkih glumaca.

No slava i bogatstvo ne mogu zacijeliti ožiljke duboko ugravirane u dušu. Te je ožiljke Carrey stekao još u ranom djetinjstvu, odrastajući u prilično disfunkcionalnoj obitelji. Majka mu je bila domaćica, a otac obični šljaker i neostvareni glazbenik, vječito su balansirali na granici egzistencijalnog sloma. Siroti se Carrey još kao tinejdžer morao zaposliti kao domar i zaštitar u jednoj tvornici guma, napustivši srednju školu. To ipak nije bilo dovoljno da se obitelj izvuče iz financijske gabule, postali su beskućnici i živjeli u jednom kamperu.

Sve je to krhkog tinejdžera odvelo u duboku depresiju, od koje pati i danas. Neki stručnjaci tvrde kako Carrey pokazuje i simptome bipolarnog poremećaja. Tu tvrdnju potkrepljuju činjenicom da glumac iza sebe ima dva nesretna braka, obilježena povremenim nasiljem i neprestanim svađama. Uostalom, kažu neki stručnjaci, njegov bipolarni poremećaj potvrđuje i glavna uloga u filmu 'Ja, ja i Irena', u kojemu je utjelovio lika s dvostrukom osobnošću. Samo glumac koji i sam pati od bipolarnog poremećaja može tako uvjerljivo glumiti psihički podvojenu osobu. Sam glumac nikada javno nije osporio ove navode.

Jim Carrey posljednjih je godina uglavnom izbivao s filma, zapaženiju je ulogu ostvario još 2014., u filmu 'Glup i gluplji 2'. Gdje je zaboga nestao?

Danas komičar pomaže brojnim javnim osobama da prepoznaju vlastitu depresiju, hrabro se s njom uhvate u koštac, a za to nudi i jednu zgodnu terapiju. Naime, depresivnim osobama kao odgovor na njihove duševne tegobe nudi slikarstvo i kiparstvo. Upravo ga je umjetnost, kaže, skinula s Prozaca na kojemu je bio godinama.

- Možete reći što volim po boji slika. Možete prepoznati moj unutarnji život po tami u barem pola mojih slika, a možete zaključiti što želim po raskoši boja u nekima od njih - rekao je Carrey u dokumentarcu 'Trebao sam boju'.

Daleko od filmskih reflektora i lažnog sjaja Hollywooda, Carrey i brojni njegovi prijatelji danas uživaju u ispunjenijem, svrsishodnijem životu, usprkos tome što im je depresija i dalje vjeran suputnik. No, kada Carrey uzme kist u ruku i zapleše s njim po platnu, depresija se sklanja u neki mračni kutak njegova uma. Više je se Carrey ne boji, kao da joj govori 'hej, mala, nemam vremena za tebe, upravo dovršavam svoju novu sliku'.

Teško da je Carrey prvi umjetnik koji se bori s depresijom - uzmite u obzir Jacksona Pollocka, Michelangela, Paula Gauguina, Vincenta Van Gogha i Edvarda Muncha. I kod nas u Hrvatskoj djeluju brojni umjetnici s invaliditetom, a koji slikanje također doživljavaju kao svojevrsnu terapiju. Primjerice, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak slika ustima, i fakat vješto barata kistom.

 

Objavljeno: 06.10.2022