PITANJE: M. P. (32) Od kada živim samostalno žudim za srećom. Dani mi prolaze u pokušajima prihvaćanja vlastite različitosti uzrokovane invaliditetom i nastojanja prikazivanja sebe kao osobe koju bi drugi mogli voljeti.

 

Često sam ljut, danima ne razgovaram s prijateljima i ne osjećam se ništa bolje zbog toga. Teško praštam, a to me ne čini mirnijimm i zadovoljnijim. Krivim svoj invaliditet za stanje u kojem živim, a istovremeno okolini plasiram sliku normalnog života. Razmišljam kako bih sigurno bio sretniji s većim primanjima, boljim autom i položajem u društvu. Kako naći ljubav, sreću, mir dok mi financijska situacija ne dozvoljava izlaske na mjesta gdje bih upoznao nove i zanimljive osobe?

ODGOVOR: Veliki paradoks u životu je to što svi teže tome da budu sretni, no mali broj nas zna prepoznati sreću i zadržati to stanje.

Učite od djece, jer oni nam pokazuju svojim djelima da ne smijemo biti zlopamtila, a i kada se naljutimo na nekoga nema smisla danima analizirati njegovo ponašanje i biti ljuti bez stvarnog razloga. Naučite se brzo praštati, jer samo tako dozvoljavate novi val pozitivnih osjećaja.

Djeca se ne opterećuju nebitnim stvarima koje su u društvu odraslih postale veoma važne. Zašto se zamarate što će tko misliti kad vas vidi, kako ste obučeni, što posjedujete? Važno je naučiti opušteno uživati u novom danu kao što to rade djeca.

Ne tražite sreću u vanjskom svijetu, materijalnim stvarima i drugim ljudima. Kada tražite izvan sebe, nikada vam neće biti dovoljno dobro i nikada nećete naći ono što želite. Tražite i otkrijte što vas uistinu ispunjava zadovoljstvom, tko i što je važno u vašem životu.

Ljudi koji očekuju ljubav, mir, sreću, zadovoljstvo izvan sebe, krivca za neuspjeh uvijek traže u 'vanjskom svijetu'. Takvi ne mogu biti sretni. Sreća je u nama samima. Rađamo se s njom i stvoreni smo da budemo sretni, samo što na to zaboravimo odrastajući i prihvačajući krive slike sreće koja se mjeri materijalnim dobrima.

In Portal

Objavljeno: 08.02.2019