Kao muškarac s invaliditetom ostvario sam zavidan uspjeh u životu, samo ne u ljubavi

PITANJE: F. R. Imam 40 godina i preispitujem se u posljednje vrijeme jesam li imao prevelika očekivanja. Naime, rođen sam s tjelesnim invaliditetom koji me nije spriječio da se obrazujem, zaposlim i živim kvalitetan život

Ne znam, možda griješim, često mi se činilo da žene vole moje društvo do trenutka kad bih ja pokazao interes koji prelazi granicu prijateljstva. Želio sam vlastitu obitelj, nažalost nisam uspio ostvariti takvu vezu. Žene koje bi se meni sviđale nisu prihvaćale moju pažnju, bilo je nekih koje su pokazale interes za mene, ali te meni nisu bile interesantne u tom smislu. Jesam li ja krivac? Nisam znao staviti želje i mogućnosti u ravnotežu? Trebam li smanjiti kriterije zbog svog invaliditeta? Pratim Vaše odgovore i volio bih čuti što vi mislite?
ODGOVOR
: Poštovani gospodine F., ušli ste u godine kada na neki način dolazi do prvog većeg svođenja životnih računa (naravno, bit će još podvlačenja crte). S četrdeset godina većina ljudi vrednuje sebe i svoja postignuća. Svoj život nazivate kvalitetnim i to me raduje, jer ste unatoč tjelesnog invaliditeta puno toga postigli. No, ipak postoji nešto u čemu niste Marijanka Globan, Zadruga 'Martinov plašt'uspjeli, a to je zasnovati vlastitu obitelj. Bez obzira na  ženska prijateljstva  i Vašu uključenost u društveni život, očito niste naišli na onu pravu. Zaljubljenost, iza koje dolazi ljubav, ne može se naručiti niti planirati. Ona se jednostavno dogodi ili ne dogodi. Da bi nastala ljubavna veza, kasnije i brak, potrebno je dvoje koje osjeća međusobnu privlačnost i želju za intimnim zajedništvom.

Postavljate pitanje krivice. Mora li uopće za takvo stanje biti netko kriv? Vi, nešto drugo (npr. invaliditet) ili netko drugi. Nužno, ne mora. U današnje vrijeme ima mnogo samaca i samica u svim kategorijama stanovništva. Zašto ne nalaze jedni druge, teško je reći.
Što se pak tiče smanjivanja osobnih kriterija, nije potpuno jasno što pod time zapravo mislite. Ako mislite na neki svoj zamišljeni idealni lik žene (tipa: lijepa-pametna-bogata-zdrava), onda bih rekla: svakako! Ako se ne radi o tome, moje mišljenje je da se ne treba odricati samoga sebe i onoga što je Vama uistinu važno, što god to bilo. Dvije osobe koje se spremaju za brak i žele da on uspije moraju se slagati i usuglasiti oko njima bitnih stvari  (npr. moralnih osobina, određenih kvaliteta osobe, ljestvice vrednota, prioriteta i tome slično). U suprotnom, nemaju čvrsti temelj na kojemu će graditi svoj zajednički život i obitelj.
Dragi F., ponekad nešto silno želimo a to se ne događa. Tek kada otpustimo, smanjimo pritisak i grčevito nastojanje da moramo tu stvar ili osobu imati pod svaku cijenu,  postoji šansa da uspijemo i ostvarimo željeni cilj. Zato, budite opušteniji i ne gubite nadu. Želim Vam puno sreće i uspjeha u ljubavi!

Marijanka Globan, Zadruga 'Martinov plašt'