Zabilješke Anite Blažinović: Trenutak za ženski kutak i samo naše stvari
Baš kao i žene bez invaliditeta i mi volimo imati modernu frizuru, boju kose, lijepe nokte i full make up, samo što to kod nas opet traži pomoć druge osobe
Današnje zabilješke posvećujem ženama s invaliditetom, posebno onima koje u velikoj mjeri ovise o tuđoj pomoći, a među njima sam i sama.
Drage moje dame opisat ću nekoliko zgoda i nezgoda vezanih za intimu, higijenu, modu i image koje me prate kroz život, a u kojima se i mnoge od vas mogu pronaći.
Započet ću s odlaskom u toalet koji bi, u pravilu, žena trebala obavljati u solo izvedbi, ali to je nemoguće kad je žena nepokretna. Htjele mi to ili ne, činu obavljanja naše fiziološke potrebe uvijek netko prisustvuje, a stvari su još gore za vrijeme mjesečnice. Nemamo mnogo izbora, ni vremena razmišljati o pravu na intimu zar ne?
Kupanje i održavanje osobne higijene samo je nastavak na ranije rečeno o toaletu, drugi nam peru kosu, sapunaju tijelo i znate što? Nije nimalo ugodno, ni fizički, još manje psihički, nije ugodno nama, a sasvim sigurno ni vršitelju radnje. Ima tu nenamjernog čupanja koje prešutimo, ako nam neki dio tijela ostane malo mokar, zanemarimo jer smo umorne od uputa u stilu nemoj to tako, nego ovako, još će osoba koja nam pomaže pomisliti da smo nezahvalne i čangrizave.
Baš kao i žene bez invaliditeta i mi volimo imati modernu frizuru, boju kose, lijepe nokte i full make up, samo što to kod nas opet traži pomoć druge osobe, a ako i uspijemo same rezultat baš i nije onakav kakav bi voljele vidjeti u ogledalu.
Što se frizure tiče, u puno frizerskih salona fizički ne možemo ući, ni oprati kosu tamo jer su nad bazenom stolice u koje se ne možemo prebaciti. Samim tim i bojanje kose u frizerskom salonu spada u nemoguću misiju. Zato hvala ti Bože na frizerima koji rade u fušu pa dođu kući i automatski malo spuste cijenu jer žena s invaliditetom koja ne radi teško da si može priuštiti mjesečno bojanje kose po cijeni od 300 kuna, možda i više, to ovisi o reputaciji salona, kvaliteti preparata i tko zna čemu još. Ponosna sam vlasnica platinaste boje kose i vjerujte, da nemam frizerku u fušu i sestru koja doda koju kunu, mogla bih imati jedino prirodno sijede pramenove, što zbog financija, što zbog fizičke nemogućnosti manevriranja po frizerskim salonima.
Na red dolazi depilacija jer ni žene s invaliditetom ne žele u javnost ići s busenima dlaka koji su na nama zaostale kao posjetnik na to da smo potekle od majmuna, dobro ovo s majmunom je možda malo pretjerano, ali razumijete o čemu zborim. I ovdje smo većinom osuđene na kućnu radinost i ruke zdravih ljudi. Kozmetički saloni su mjesta gdje nas također ne vide često jer su neprilagođeni iznutra i izvana, stolovi su visoki i neudobni, cijela vojska ljudi mora s nama u pratnju i ponovno moramo znatno opteretiti ionako tanašan novčanik. Ovdje opet imam sreću jer živim s kozmetičarkom u kući, a i asistentica uskoči. Ista situacija nas dočeka kada poželimo lijepe noktiće, ekstenzije trepavica i sve ostalo što žene danas stavljaju na sebe. Sve sam isprobala, ali uz puno prilagodbe i dobre volje moje osobne kozmetičarke koja me može odbiti, ipak mi je sestra. Znam da nemate sve tu mogućnost i znam koliko vam je teško postići njegovani izgled po svom guštu.
Šminkanje mi ne predstavlja veći problem, ne znam kako vi stojite s tim? Moji doma kažu da sam prije znala držati ruž za usne, nego žlicu. Oduvijek sam bila osebujna.
Volimo se mi i lijepo obući koliko god bi nam praktičnija bila udobna trenirka, ali nije fora. Priznajem da mi je i osobno ponekad teško pronaći, udobnu, elastičnu, modernu, a cjenovno prihvatljivu odjeću. Cijeli dan sjedimo pa odjeća ne smije stiskati i biti neudobna, mora biti odgovarajućeg kroja da prikrije nedostatke kao i kod fizički zdravih žena, ali mora biti primjerena i za naše skolioze, kifoze i mora biti dovoljno podatna da nam ne potrgaju ruke dok nas skidaju. Posebno me glava boli od kupovine jakne, taj bi odjevni predmet izbacila iz uporabe, ali prvo se moram preseliti u toplije krajeve. Moderni krojevi su svi neki uski, komplicirani za oblačenje, a oni široki su za gospođe 60+
Zbog manjih ili većih deformiteta na stopalima većina žena s invaliditetom se morala pozdraviti s cipelama na petu i ograničiti se na tenisice, balerinke, poneki model čizama ili eventualno neke svečanije cipele na vezanje jer neke prilike to jednostavno zahtijevaju. Slava i hvala onome tko je smislio da dobro birane tenisice mogu čak i na haljinu. Aleluja!
Je li vam fizički zdravi ljudi onako u čudu prilaze s komentarima: "Jao, kako si zgodna, sređena, kako ti to uspijeva? Ne znam čemu to čuđenje? Zar bi uz invaliditet trebale biti i neuredne i zapuštene pa bi se bolje uklopile u sliku jadnih, bespomoćnih osoba koje ovise o drugima?
Kad vam je najteže, kad vas pritisne sa svih strana, kad vas boli cijelo tijelo nastojte se skockati najbolje što možete, nabacite najljepši osmjeh i ne dajte nikome gušt da vidi koliko vam je zapravo teško. Puno stvari u životu ne možete promijeniti, ali frizuru uvijek možete. Bilo to u salonu ili kod kuće bitno je samo da vi same sebi budete lijepe i da se dobro osjećate.
Piše: Anita Blažinović
Objavljeno: 15.11.2017