Sjajni pop, soul, funk bend Mangroove, početkom studenog prošle godine, izdao je svoj četvrti album naslovljen 'Srce'. Ovim albumom autorski dvojac i okosnica benda, Željka Veverec i Toni Starešinić, obilježavaju 15 godina postojanja Mangroovea, deset godina zajedničkog života te pet godina braka, a album su brojni kritičari proglasili jednim od najboljih ostvarenja prošle godine.  O tome, brojnim zanimljivostima koje prate novi albu, te velikom koncertu u Tvornici koji se sprema u veljači, razgovaramo s autoricom i pjevačicom Željkom Veverec.  

 

Kako ste za sada zadovoljni prijemom novoga albuma?
- Jako smo zadovoljni kako je 'Srce' primljeno, i od strane kritike, ali i od publike. Ljudima se sviđaju pjesme, a neki čak tvrde da nam je to najbolji album do sada. Mi smo sretni zbog toga, a sada idemo 'Srce' do kraja predati publici.
Novi album Srce najavljen s četiri singla, te sa singlom Laka sam, koji je objavljen pred sam izlazak albuma.  Imate li već neki novi singl ili spot u planu? 
- Tako je, 'Laka sam' je najavila album i skrenula pozornost na 'Srce'. Plesna i pomalo drugačija od singlova 'Nada' i 'Ljubavi ni za lijek', pa i od 'Sanjala sam ljubav' ,dala je naslutiti da će se na albumu naći puno zanimljivih stvari i da priča kreće tek kad poslušate cijeli album. Sprema nam se promocija u Tvornici, i naravno, za tu smo prigodu pripremili singl Nešto veće od nas,koji opet dobro prikazuje naš live. Činilo nam se da bi bio dobra pozivnica za Tvornicu – spot je u pripremi i otprilike polovicom veljače izaći će u javnost kao i Nešto veće od nas- opet sasvim drugačija stvar vrlo, ja bih rekla, plemenska, mistična, mračna ali opet i plesna i gruvi. 
Album ste snimili s novom postavom benda.  Ako se ne varam, često mijenjate ljude u bendu,  jesu li te promjene spontane ili ciljano idete na promjenu? 
- Mangroove postoji zapravo prilično dugo, postojao je i kao instrumentalni bend prije mene, i zapravo su te promjene ljudi uvijek normalna pojava sazrijevanja i dugogodišnjeg rada. Jednostavno ljudi mijenjaju interese, prioritete, životne situacije s jedne strane, a s druge strane Toni i ja kao autorski dvojac mijenjamo zvuk i pjesme, pa se nekako sve to skupa poklopi u jednoj ili onda opet, u nekoj drugoj postavi. Nije čudno za bend koji postoji, pa zapravo 15 godina, da se stvari mijenjaju. Bilo bi čudno da se ne mijenjaju, naravno uvijek u potrazi za najboljim zvukom i naravno - najboljim ljudima. Mangroove je naš prvi band i mi smo odrasli muzički, ali i na sve druge načine kroz njega, pa onda nekako i ta promjena dolazi prirodno. Promjene su i spontane, a ponekad i ciljane, sve naravno za dobrobit glazbe.
Na pjesmi 'Ljubavi ni za lijek' gostuje Remi iz Elementala. Kako ste se na toj pjesmi odlučili baš za nju? 
- Imamo sad već iskustva sa suradnjama. Album Sami iz 2015.bio je prepun suradnji, koje su se eto dogodile spontano, ili kako volimo reći: pjesma bi uvijek pozvala određenu osobu..Tako je bilo i sLjubavi ni za lijek. Ono što smo znali je da će to biti neki hip hop i da bismo voljeli da netko repa,to je bila ideja pjesme. I onda, kako je pjesma dobila konačni oblik, u njoj smo prepoznali Remi, nazvali je i - eto. Mislim da se sjajno uklopila, i baš smo sretni zbog toga.
U veljači spremate koncert u Tvornici, hoćete li imati gostiju, možda svirati neke stare pjesme u drugačijem ruhu? 
- Da, spremamo veliki koncert u Tvornici 28. veljače. Veliki kažem zbog svih obljetnica, i deset godina od prvog albuma, i 15 godina kako Toni i ja radimo i živimo zajedno, i naravno promocija albuma.Naravno,za sve spomenuto spremamo super koncert, na kojem ćemo imati i goste, kao Remi i Dečke, koji su nam gostovali na albumu kao brass sekcija, te još poneko iznenađenje.Naravno da ćemo svirati i stare stvari. Nekako ćemo kroz kostur Srca proći sve faze benda, moći će se čuti svi naši singlovi od početaka. Sad već imamo pozamašnu listu, pa neće biti lako izabrati. Putovat ćemo kroz vrijeme s Mangrooveom i svaka stvar, zapravo, što je mi više sviramo, uvijek dobiva neko drugo ruho. Osobito sad kad imamo i flautu, koja daje jednu sasvim drugačiju atmosferu.
Koliko se rad s Mangrooveom razlikuje u radu s Chui, a koje su sličnosti?  
- Mangroove se igra s vokalnom pop glazbom, a Chui s instrumentalnom. Dogodi se da i Mangroove uđe malo na polje Chuia jer volimo staviti i par instrumentala na svaki Mangrooveov album kako bi proširili cijelu sliku, što se često super uklopi, kao most koji povezuje dvije pjesme ili pjesma krene intimno, s vokalom, pa se pretvori u pravi instrumentalni raspašoj. Isto se desi i Chuiu, da s vokalnim suradnjama zagrabi i na stranu Mangroovea, opet iz istog razloga, da proširi glazbenu priču. Mangroove je pak više radio friendly, dok Chui ide na dužu minutažu. Ali u biti oba benda počivaju na glazbenoj igri i istraživanju raznih žanrova i uklopljavanja njih u naš zvuk, čime opet proširujemo vlastiti zvuk. To može biti skliska igra, ako se pretjera, i zato je na svakom albumu jako bitan i redoslijed pjesama koji povezuje sve u jednu priču s glavom i repom.
Pripremaš svoj solo album, kakav će biti žanrovski, koji muzičari sudjeluju... 
- Pa evo da, mali korak za čovječanstvo, velik za mene. Zapravo je moj solo projekt i album rezultata dugogodišnjeg sviranja u triju: Đuro Dobranić (bubnjevi), Toni Starešinić (klavijature) i ja (vokal). Već jako dugo razvijamo taj svoj zvuk, i zapravo se cijelo vrijeme igramo i improviziramo. Do sada su sve to bile obrade poznatih ili manje poznatih pjesama, a sada je vrijeme da tu priču zacementiramo svojim potpisom. Pod tim mislim da iskoristimo tu prekrasnu energiju koju imamo zajedno već dugo, i da naravno ja ispričam i svoju priču na jedan malo drugačiji način nego što je to možda u Mangrooveu. To je izazov, ali i veliko veselje. To su neka moja razmišljanja, uz naravno fantastične dečke, koji uvijek znaju kako to još podići na neki novi nivo. To je jedno putovanje kojem se veselimo. Uz nas troje pridruži će nam se i Igor Dorotić na trubi koji je isto tako dugogodišnji suradnik i na kraju krajeva jedan od prvih u Mangrooveovoj postavi. Žanr je možda nezahvalno klasificirati, ali sve se temelji na bluesu, funku, soulu i elektronici – neka kombinacija svega onog što volim slušati.
Koliko znam, pjesma 'Dvoje' je bila planirana za tvoj solo projekt, ali ipak je završila na albumu Srce...
- Da, u mojoj glazbenoj knjižici ima puno pjesama i stalno nešto pišem, pa se snimim, i onda kad malo prođe vrijeme točno odredim gdje, što i kud.Kad sam krenula u tu priču, solo priču, mislila sam da ću nastaviti na hrvatskom, ali nekako cijela ta naša energija i moje pjesme, koje sam imala,bile su na engleskom. Osim pjesme 'Dvoje', koja je jednostavno tako nastala, i funkcionirala mi je jedino na hrvatskom. Naravno, onda sam ju iskoristila za Mangroove, jer mislim da je super pjesma i htjela sam ju snimiti. Ja vjerujem da ne treba forsirati neke stvari, i ono što se dogodi na početku, ili ako nastane pjesma na određenom jeziku, mislim da to treba poslušati. Sve ima neki razlog, pa i to 'Dvoje'. Jako dugo sam imala ideju za tu fantastičnu Zagorkinu metaforu; kamen na cesti. Slika osamljenosti i otuđenosti kroz taj kamen na cesti mi je stalno bila u glavi, i onda se otvorila u Dvoje, panije bilo smisla prevoditi na engleski.
Album 'Srce' je od strane brojnih kritičara proglašavan kao jedan od najboljih albuma prošle godine. Koliko vam znače iznimno pozitivne reakcije kritike?
- Sretni smo, i puno nam znače pozitivne kritike, jer to ti daje poticaj i motivaciju. Naravno, ne radimo glazbu zato da bi kritičari pisali pozitivno, ali kako je stvarno to sveljubav, a puno je manje financija, onda te definitivno mora razveseliti da se ljudima sviđa. Možda to i dovede do većeg broja publike i više koncerata. Daje ti sve to nadu da ipak ima smisla, da ljudi slušaju, i da si na pravom putu bez obzira koliko je težak.
Viđate li na vašim koncertima i osobe s invaliditetom, neka zanimljiva anegdota?
- Moram priznati da nisam posebno primijetila osobe s invaliditetom u publici, ali taj pogled u publiku je pogled u jednu veliku kuglu energije i pozitive, gdje svi izgledaju jednako - ako uživaju u glazbi sve je to jedna prekrasna masa ljubavi. No, moram se prisjetiti jednom davno, u jednom manjem prostoru, sjećam se da je na koncert došao dečko koji je bio slijep. Bili smo doslovno u publici, u jako malom prostoru, i to sam primijetila jer je imao štap. Znam da sam samo pomislila:"Ooo neee, moram paziti, on sve čuje sto puta bolje!". Dakle, prava trema, jer on čuje svaki i najmanji falš, ali sve je bilo super. Svi smo uživali,  a to je na kraju najvažnije!
Razgovarao: Marko Baković

Objavljeno: 25.01.2019