Intervju, Dubravko Ivaniš Riper: Odnos prema osobama s invaliditetom stvar je civilizacijskog nivoa

"Znam da je mnogo izazova pred nama kao društvu koje poštuje mnogobrojnu skupinu invalidnih osoba. Neću o drugima, ako možemo pomoći, Pipsi će pomoći", kaže uz ostalo pjevač i osnivač kultnog benda Pips, chips & videoclips

 

Gospodine Ivaniš, kada ste početkom devedesetih objavili prvi album 'Shimpoo pimpoo', jeste mislili da ćete u narednih 25 godina ostaviti tako dubok trag na hrvatskoj rock sceni?

- Ni o čemu nisam razmišljao. Sjetimo se, bio je rat i svaki dan mogao je biti i posljednji. Band je ostvarenje mojeg dječačkog sna. Družiti se s dečkima koji sviraju gitare i bubnjaju za mene je bio vrh vrhova svega što očekujem od života. Zapravo, kad malo bolje razmislim, jer putem tu činjenicu možda ponekad smetnem s uma – za mene je biti u bendu najveći mogući životni uspjeh. Sve ostalo je manje bitno, osim familije, naravno.

Moram priznati da sam odrastao uz Pipse i da su me na neki način kao čovjeka oblikovali, iako je tada u Hrvatskoj bilo poraće, meni je uz albume 'Fred Astair' i 'Bog' bilo lijepo odrastati. Moja omiljena pjesma i danas je 'Narko', pa kako je ona nastala i je li bila nekom namijenjena?

- Pjesme su čudo, fantastične energetsko vremenske bombice. Da ne otkrivam previše, da, 'Narko' u osnovi ima temeljni target. Pjesma je trebala uloviti malu ribicu, a ulovila je kita. Naravno da pišući je o tome nisam mogao ni sanjati.

Nakon albuma 'Bog' došao je 'Drveće i rijeke', kritika je album nahvalila, a i u svjetskim muzičkim časopisima dobiva dobre recenzije. Kako ste Vi bili zadovoljni s obzirom da ste prije snimanja albuma imali rošadu glazbenika u bandu?

- Mada promjene doživljavamo kataklizmično, one uvijek pokažu i svoje dobre strane. Kažu da u svakom trenutku imamo zapravo sve što nam zaista treba, mada mi nismo skloni vjerovati u to, a pogotovo razlučiti bez kojih vrijednosti ne možemo, a što smo samo zabrijali. Utoliko je „Drveće i rijeke“ bila za mene ogromna avantura, izgubio sam čvrsto tlo i puno sam riskirao. Prvenstveno mislim na promjenu zvuka, mi smo se odmakli od svojeg trade marka u tom trenutku. Dugo, stvarno dugo je trebalo da nas ljudi opet prihvate onakve kakvi smo sad, a ne onakve kakvi smo bili devedesetih. Znaš, gotovo 10 godina je trebalo da stvari ponovo legnu na svoje mjesto!

Sredinom 2013. izlazi album 'Walt', pa jeste li nakon godine dvije godine zadovoljni kako publika reagira na njega tijekom koncerata?

- Teško da danas neki alter rock bend u Hrvatskoj može od svojeg albuma očekivati više od onog što je polučio 'Walt'. Jasno, nismo mi nikakve zvijezde, i fala bogu da nismo. Ali nas se poštuje, a to je jedini feedback koji priželjkujem. Pipsi su dugo podcjenjivan bend, puno, previše vremena proveli smo 'ispod radara', mada se nakon 'Walta' i koncerta u Domu sportova površnijima može učiniti da pretjerujem.

Na kojoj ste Vi glazbi odrastali i što trenutno volite poslušati?

- Odrastao sam na Bijelom dugmetu, britanskom punku, kasnije na zagrebačkom i beogradskom novom valu. Odrastao sam u odličnim vremenima, s odličnom energijom i najboljom muzikom koja je ikad pisana na jeziku koji razumijem. Žao mi je, ta muzička era neusporediva je s bilo čime danas. Znaš kako? Pa isto tako kao što danas u košarci nemate niti jednog domaćeg momka ni blizu karizmi Dražena, naprimjer. Hoću reći, nisam nostalgičan nego kirurški iskren i precizan!

Devedesetih ste na koncertima djelovali kao buntovnik, a otkako ste postali otac to više nije tako. Mislite li da Vas je uloga oca bitno promijenila i primirila? Koliko je rođenje djeteta ostvarenje sna s osobom koju volite?

- Volim vijek muškarca dijeliti na onaj 'testosteronski' i onaj 'mudri'. U godinama sam kad sam puno bliže ovom potonjem. Treba sagledati kontekst u kojem se stvari odvijaju. Kad se svi u jedan glas deru, tada ja šutim, ali to ne znači da nisam punker i buntovnik. Tišina je glasnija od buke. Sve što Pipsi rade je diverzija, zapamti!

Imate li osobnih iskustava vezanih za osobe s invaliditetom?

- U neboderu u kojem imamo studio prijateljujemo s bračnim parom, divni ljudi. Njihova borba za primjerice invalidski lift uz ulazne stepenice trajala je godinama, ali uspjeli su. Bore se, sviraju, pišu pjesme, imaju bend.

Mislite li da su osobe s invaliditetom ipak na neki način u društvu stavljene na marginu, da se na njih gleda samo kao socijalni problem, a rijetko im se dopusti da pokažu svoju izvrsnost?

- Da se ovdje cijeni izvrsnost ne bi iz zemlje pobjegli deseci tisuća visokoobrazovanih mladih ljudi zadnjih par godina. Hrvatska nije došla sebi od kraja osamdesetih, a pitanje odnosa spram invalidnih osoba je pitanje civilizacijskog nivoa i diskursa. Ništa ne ide preko noći.

U društvu jednakosti ipak nismo svi jednaki. Osobno sam tome svjedok. Dom sportova, gdje se najčešće održavaju veći koncerti, nije prilagođen osobama s invaliditetom, a da ne govorimo o manjim dvoranama ili prostorima. Kako komentirate činjenicu da su osobe s invaliditetom zbog neprilagođenosti dvorana zakinute za brojne koncerte?

- Ne postoji društvo jednakosti, niti u kojem smislu osim onog politički pamfletnog. Mada, svijest o potrebama osoba s invaliditetom danas je višestruko prisutnija nego kad sam, primjerice, bio dječak. Pritom znam da je mnogo toga pred nama kao zajednici koja poštuje mnogobrojnu skupinu invalidnih osoba. Neću o drugima, ako možemo pomoći Pipsi će pomoći, to je sve što mogu reći.

Zahvaljujući novim izvođačima poput Pavela i Vatre, hrvatski rock se počeo buditi. Smeta li Vas što mladi danas slušaju glazbu upitne kvalitete? Što bi trebalo napraviti da se ponove vremena rocka 90-ih ili za takvo što danas nema publike?

- Meni je sve upitno. Najupitnije mi je ono iz čega i sam potičem – rokenrol. Ne mislim da su hrvatski rokenrol bendovi generalno 'ispravniji' i bolji od drugih muzika Nemam se vremena zgražavati nad estradnim šljamom, bilo ga je uvijek i bit će ga uvijek. Kako u hrani, telki, slikarstvu, filmu.... tako i u muzici. Pokušavam uočavati samo afirmacije, nemam vremena za ostalo, za ono što me ne 'hrani' i ne oplemenjuje.

Razgovarao: Marko Damjanović

Foto: Boris Šćitar/PIXSELL

 

Povezane vijesti