Ovo je priča o velikom borcu, svestranom sportašu  uvijek spremnom za akciju  i životne izazove  koji je unatoč svim poteškoćama ostavio osmijeh na licu

 

“Smeta me što ljudi ne vide unutarnju ljepotu, nego samo vanjštinu”, započinje svoju priču 30-godišnji Danijel Šetrajčić iz Zagreba, koji se bori kroz život s predrasudama radi dijagnoze niskog rasta.

Osnovnu školu “Pantovčak” u Zagrebu pohađao je u redovnom program, i to prva četiri razreda. Od petog do osmog razreda bio je prisiljen ići u zagrebačku Osnovnu školu “Nad lipom”, specijaliziranoj za učenike s intelektualnim teškoćama u razvoju, budući je takva odluka donesena od strane ravnateljice Osnovne škole “Pantovčak”.

“Teško sam to prihvatio, jer bilo mi je žao napustiti dotadašnju sredinu, tadašnje prijatelje. Tako su odlučili jer su mislili da ne mogu pratiti program. Osjećao sam se malo tužno jer program nije bio kao u redovnoj školi”, prisjeća se Danijel.

U tijeku srednje škole u Centru za odgoj i obrazovanje Zagreb imao je smjer pomoćnog autolakirera godinu dana, a nakon toga dvije godine smjer pomoćnog kožnog galanterista.

Iako je 2003. godine završio srednjoškolsko obrazovanje, sve do 2009. godine bio je na burzi rada. Tek tada se zaposlio u URIHO-u, gdje je na početku radio za TOZ - Tvornicu olovaka Zagreb, dok sada izrađuje djelove za tvornicu Končar.

“Slao sam molbe za posao, ali je odgovor stalno bio da ja to ne mogu raditi”, kaže Danijel sa sjetom u glasu.

Rođen je u sedmeročlanoj obitelji, u kojoj ima tri starija brata i jednog mlađeg. Veliku ulogu u životu imali su mu baka i djed, koji su ga voljeli, pomagali i bezuvjetno podržavali u svim situacijama. Zahvaljujući njima i samopouzdanju koji su mu ulili, sportom se bavio od malih nogu, i to nogometom. Prisustvovao je nogometnim turnirima za osobe s invaliditetom u Njemačkoj.

Unazad pet godina bavi se stolnim tenisom za osobe s invaliditetom, pod vodstvom trenerice iz URIHO-a Ivane Knežević Šambić. Od značajnih rezultata ističe osvojeno četvrto mjesto na Državnom prvenstvu u stolnom tenisu za osobe s invaliditetom, održanom u Varaždinu u travnju 2015. godine.

“Volio bi upoznati druge osobe niskog rasta, da se družimo, razmjenjujemo iskustva, jer znam da nas ima dosta u Hrvatskoj”, ističe Danijel svoju najveću želju.

Zbog zdravstvene situacije, bio je u bolnici 1994. godine radi ugrađivanja šipki u potkoljenice, koje su mu pomogle da ravnije hoda.

 “Poručio bi osobama s invaliditetom da se bave stvarima koje mogu, da se više druže. Jer život je lijep, samo ga treba takvim učiniti”, završava svoju priču Danijel, nadajući se da će mu se uskoro netko javiti tko ima istu dijagnozu kao i on, i to u inboks Facebook profila.

 

Tekst: Domagoj Glažar

Objavljeno: 12.01.2016