Gospodo političari, u svoje ekipe pozovite osobe s invaliditetom, ponudit će vam razna rješenja, oni će vas samo svojom nazočnošću podsjećati na obećanja koje ste dali

 

Puno se ulaže truda kako bi se stvorio sustav koji će prepoznati vrijednost pravovremenih pružanja zdravstvenih usluga za mladež i djecu s teškoćama u razvoju. Najveći borci i zagovarači takve politike upravo su njihovi roditelji. Primjera radi, razvoj fizičkih mogućnosti, pedijatarske usluge, emocionalno sazrijevanje, individualan rad, to su samo neki od izazova zdravstva koje se treba usmjeriti u pravcu osnaživanja mladeži i djece s teškoćama u razvoju kako bi na ravnopravnoj osnovi sudjelovali u izgradnji zajednice. Koliko smo u tome uspješni i koliko se zajednica i zdravstvo posvetila jednom takvom sustavu, to je već neko drugo pitanje i za neke druge teme.

Ovdje samo želim postaviti jedno ključno pitanje: što je s roditeljima mladeži i djece s teškoćama u razvoju, tko, kada i kako sa njima radi? Tko, kako i gdje njima pruže potrebnu terapiju? Tko, kako i gdje ih se educira o izazovima koje im je život povjerio na ovome proputovanju.

Znamo da su roditelji ili samohrane majke ključ svega kada je u pitanju izazov invalidnosti kod navedene populacije. Znamo da oni nemaju pravo na godišnji odmor, oni su svakodnevno i liječnici i terapeuti i medicinske sestre i njegovatelji i prije svega očevi i majke. Ali jesmo ili se ikada upitali jesu li se oni možda umorili, jesu li, prije svega, prihvatili izazov invalidnosti koje živi njihovo dijete, jesmo li ikada razmišljali o tome koliko je štetan za dijete sa teškoćama u razvoju prezaštitnički odnos, jesmo li ikada razmišljali o tome koliko druga djece trpe ako je roditelj isključivo posvećen djetetu s teškoćama u razvoju, jesmo li svjesni da indirektno proizvodimo gubitnike koji uslijed nedostatka roditeljske ljubavi i pažnje s vremenom zalutaju u drogu i alkohol.

Znamo li koliko su stresne situacije kada vam se u obitelji dogodi invliditet, koliko se brakova raspalo jer roditelje nitko nije upoznao s izazovima kada im se dogodi dijete s teškoćama u razvoju. Sve su to pitanja na koje zajednica ne samo da nije dala odgovor, već se nije ni potrudila da ga razumije. Možda sam i dosadan s pitanjem: "Što će biti sa mojim djetetom kada mene više ne bude?“, ali me boli misao majki i očeva: "Da mi je doživjeti da moje dijete samo pet minuta prije mene umre da znam da se nije patilo." Boli me naša ravnodušnost, naša ignorancija, jer nikada se ne zna hoćemo li mi ili netko od naših bližnjih biti među onima koji će si postavljati ista ova pitanja.

Gledajući današnju zajednicu koja se izgubila u svom neznanju, u nesnalaženju, nisam siguran da će se netko sjetiti potrebe za edukacijom roditelja, ali ni u tom slučaju ne vjerujem da će znati postaviti prava rješenja kako bi se s roditeljima radilo na prihvaćanju izazova invalidnosti, na informiranosti o zakonima koji omogućuju pružanje potrebnih usluga skrbi. Ne vjerujem kako će netko znati postaviti sustav koji će rasteretiti roditelje djece s teškoćama u razvoju.

Zato gospodo, koja u ovo izborno vrijeme trkelja gluposti o izazovu invalidnosti - rekla bi moja draga prijateljica Božica Ravlić - nije da ne znate, problem je što vi ne znate da ne znate. Zato pozovite stručnjake, pozovite roditelje mladeži i djece s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom u svoju ekipu. Neka vam oni vode politiku osoba s invaliditetom, ponudit će vam razna rješenja, oni će vas samo svojom nazočnošću podsjećati na obećanja koje ste dali. Motivirat će vas na zagovaranje i provedbu pravih politika u kojima svi imaju istu šansu, jer, gospodo, vi ih se isključivo sjetite u izborna vremena.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 05.11.2015