Mali broj roditelja koji ispunjavaju i najsitnije želje svoje djece razumije obitelj Jakovljević

 

Uobičajni komentari su svedeni na pitanje zašto su stvarali novi život, ako nemaju mogućnosti osigurati bezbrižno djetinjstvo vlastitoj djeci. Čujemo i izjave: „Ako su ti djeca gladna, daj ih Centru za socijalnu skrb!“.  Rijetki su ti koji prihvaćaju da je život dar koji se poštuje i voli, nevezano uz visinu računa.  Živimo u vremenu i društvu koje se mijenja vrtoglavom brzinom i preživljavanje postaje stvarnost velikog broja hrvatskih obitelji, stoga razmislite imate li mogućnosti i želje pomoći ili ćete ih osuditi i zaboraviti.

Ivan i Marina Jakovljević roditelji su Tomislava(14), Blaženka(13), Danijela(7) i uskoro jednogodišnje Ružice. Sa željom da stvore vlastiti dom prije jedanaest godina uložili su cijelo svoje blago u oronulu staru drvenu kuću u vrbovečkom selu Žabnica te je počeli uređivati i nastavili s mjesečnim otplatama. Ivan je po zanimanju soboslikar, tada je još imao posao, no danas je nezaposlen. Dogradio je kupaonicu i dječju sobu na vlažnu kuću i radovi su stali. Tomislavu i Blaženku dijagnosticiran je ADHD i govorni poremećaj. Živjeti daleko od Zagreba bio je problem obzirom na stalnu potrebu putovanja u Polikliniku Suvag.

Tomislav polazi školu po redovnom programu, a Blaženko je imao odgodu godinu dana i na jesen nastavlja u šesti razred po prilagođenom programu – kaže otac Ivan. Prošle godine odlučili smo preseliti u Zagreb. Kuća koju smo dio platili u gotovini, a ostatak otplaćivali, puna je vlage i nije za život. Ovdje smo podstanari i mjesečno nam je neophodno 3 000 kuna za troškove stanovanja. Stalna primanja su nam porodiljna naknada, dječji doplatak i odobreno nam je 600 kuna zajamčene minimalne naknade koju još nismo počeli primati. Znamo u kakvim vremenima živimo i ne tražimo novčanu pomoć. Želim raditi, ali i dobiti plaću za svoj rad. Ovako povremeno nalazim posao na crno, potrošim novac na prijevoz, moram nešto i pojesti, a kada dođe vrijeme isplate gazda mi kaže da nema novaca. Soboslikar sam, imam 44 godine, prihvatio bi svaki pošten posao stoga molim da mi se jave poslodavci koji zaposlivši mene, pomažu i mojoj obitelji.

Ovoj obitelji svaka pomoć je dobrodošla. Uskoro opet počinje škola, djeca rastu i trebaju odjeću, obuću, mala Ružica treba pelene, kolica, igračke, a svi znamo da djeca ne razumiju što znači ne imati hrane. Otac je s tugom govorio o didaktičkim igračkama i opremi koju dječaci imaju u Centru Suvag, no on ne može kupiti ni jednu igračku. Jedna od mnogobrojnih obitelji koji preživljavaju u vremenu dok mnogi od nas bacaju višak hrane. Njima svaki obrok teško ostvariv cilj. Imate li suosjećanja, želje da doprinesete koliko možete opstanku djece i roditelja Jakovljević možete ih kontaktirati na mobitel 095 538 16 26 ili na adresi: Prilesje, 3. odvojak br. 6, Zagreb.

 

Tekst: Božica Ravlić

Foto: Zagreb info

Objavljeno: 14.07.2015