Kristijan Stipanović dvadesetšestogodišnji je mladić iz Svete Nedjelje nedaleko Samobora koji svoju ljubav prema nogometu i danas prenosi djeci. Osoba kojoj oku nevidljive zdravstvene teškoće već godinama onemogućavaju da samostalno krene u život, traži razumnog poslodavca koji će mu pružati priliku da se dokaže kao vrijedan i savjestan radnik

 

Trenirao sam nogomet i na redovnoj kontroli u trinaestoj godini života, doktor opće prakse nije mi htio izdati potvrdu da sam zdrav, već me poslao na pregled u Vinogradsku bolnicu – počinje svoju životnu priču Kristijan. Otkriven mi je šum na srcu, no liječnik je moj česti umor, brzo zamaranje, pa čak i dnevnu potrebu za snom pripisao ranom ulasku u pubertet.

Nastavio sam dva puta godišnje odlaziti na dva tjedna u bolnicu na kontrole. Dodatan šok bio mi je boravak u bolnici 2002.godine kad je izbio požar. Bila je noć, hladno, izjurili smo u pidžamama u dvorište, bio sam još dijete i nazvao roditelje. Otac je došao po mene, no rekli su mu da sam odvezen u Klaićevu. Tamo nisam bio i tako su ga šetali dok me napokon nije našao i vratio kući.

Kroz desetak dana počela je škola i sve je teklo normalno do upisa u srednju školu. Želio sam upisati trgovačku, no nisu mi priznali bodove koje sam dobio zbog zdravstvenog stanja na testiranju pri profesionalnoj orijentaciji, pa sam upisao za kamenoklesara u Zagrebu. Zavolio sam to zvanje i bio uspješan, imali smo tjedan prakse, tjedan nastave i vidjelo se da radim s voljom i napredujem. Završivši srednju planirao sam nastaviti raditi kod Stipe Lučića gdje sam obavljao i praksu, te upisati višu građevinsku. Prvog travnja napunio sam 18 godina i trebao potpisati ugovor s Lucičem. Neposredno prije potpisivanja ugovora išao sam na redovnu kontrolu. Do tada  je sve išlo po planu, no došavši u Specijalnu bolnicu Magdalena rečeno mi je da moram na operaciju srca koju mogu obaviti kod njih i platiti 55 tisuća kuna ili nastaviti liječenje gdje želim. Nismo imali toliko novaca i vratio sam se kući.  Naravno svi iz obitelji, susjedi, poznanici pitali su što se događa, zašto nisam operiran i saznavši koliko je potrebno veoma brzo se sakupio potreban iznos.

Termin operacije bio je 19. studeni, bio sam optimističan i vjerovao sve će biti u redu. Veselio sam se što sam imao, kako sam tada govorio, pravo na posljednju želju. Prijenos utakmice Hrvatska - Engleska večer prije operacije na njihovom terenu. Rekao sam sebi, ako naši pobjede i ja ću izađi kao pobjednik iz operacijske sale. Utakmica je bila vrhunska i završila 3:2 za naše. Otišao sam zadovoljan na spavanje, pomolio se i zamolio Boga da dobijem za mene životnu utakmicu. Bilo je to 22. studenog i ovdje nastaje praznina u sjećanju do buđenja 22. prosinca na intenzivnoj. Potpuno nepokretan, svjestan svega, čuo sam i razumio što mi govore, ali nisam mogao govoriti. Rekli su mi da sam za vrijeme operacije doživio moždani udar te u komi proveo desetak dana. U tom periodu došao sam do četrdeset kilograma. Doktori su bili optimistični i prognozirali potpuni oporavak. Prebačen sam u Krapinske toplice na rehabilitaciju. Uz mene je cijelo vrijeme bila obitelj, komuncirali smo pisanjem,  tako da sam napisao mami da ode kući na nekoliko dana i odmori se, a ja ću joj pripremiti iznenađenje kad se vrati. Začuđeno me gledala i otišla, a brat i tata ostali su uz mene. Jedno jutro sam napisao tati neka bude uz mene, a ja ću sam ustati i hodati. Doista sam uspio i priredio majci veliko zadovoljstvo, a dokazao i sebi da mogu. Govor se tada još nije vratio, vježbao sam i dalje, imao sondu i kanilu, no odbili su mi produžiti rehabilitaciju. Cilj mi je bio što bolje se rehabilitirati i srećom roditelji su saznali da imam pravo na ostanak obzirom da je oduzetost nastupila za vrijeme operativnog zahvata tj. boravka u bolnici. Nastavio sam obavljati sve vježbe, trudio se i slušao svaki savjet te kroz desetak dana počeo nerazumljivo govoriti.

Bio je travanj kad sam morao u Vinogradsku bolnicu na skidanje kanile, tada sam rekao da se ne želim više vraćati u Krapinske toplice. Znao sam ima mnogo ljudi u većoj potrebi od mene, postigao sam mnogo, a dalje ću nastaviti od kuće.

2008. godine predao sam medicinsku dokumentaciju u Centar za socijalnu skrb u Samoboru sa željom da mi kažu koja su moja prava i što da poduzmem, obzirom da sam želio raditi, no zdravstveno stanje mi nije dozvoljavalo. Nisam znao imam li kakva prava i trebao sam konkretan savjet. Uputili su me na prvostupanjsku komisiju i osam mjeseci sam čekao da čujem kako sam odbijen. Tražio sam od CZSS da me upute na drugostupanjsku, što su rekli da su i učinili. Redovito sam se javljao i pitao ima li kakvih saznanja, no odgovor je uvijek bio isti tj. nema odgovora. Tada sam s ocem otišao u Centar i tražio da mi vrate moju dokumentaciju što je socijalna radnica odbila i pozvala policiju jer nismo željeli otići bez objašnjenja gdje je moj slučaj i dokumentacija. Dolaskom policije otac je dobio kaznenu prijavu, a socijalna radnica jednostavno ustala i izvadila svu moju dokumentaciju koju nikada nije ni proslijedila na drugostupanjsku komisiju. Obzirom da je prošlo više od šest mjeseci nismo više imali pravo žalbe.

Kada sam predavao zahtjev za toplice 2010.godine doktorica me uputila na liječničku komisiju u Tvrtkovoj i tada sam dobio rješenje na tjelesno oštećenje 80 posto. Pun nade mislio sam sad ću sigurno lakše doći do posla. Godine prolaze, mlad sam, svjesan da nisam za fizički posao, ne smijem raditi noćne smjene, pa ipak preostaje cijeli niz poslova. Šaljem zamolbe, ali sve ostaje na ponekom pozivu za razgovor. Nažalost, čim spomenem svoje zdravstveno stanje postajem nepoželjan.

Posljednji nalazi su mi uredni, i dalje se ne smijem naprezati, ali ne mogu ni sjediti kod kuće. Prije osam godina saznao sam za održavanje Sportskih igra mladih čiji moto je „Živimo život bez droge, jer droga oduzima život“. Okupio sam i prijavio ekipu, veliko zadovoljstvo mi je da vodim juniore i pri tom ispunim i slobodno vrijeme.

Molim i nadam se da će mi netko pružati priliku da postanem aktivan sudionik života. Strašna je ova neizvjesnost. Zdravlje je najvažnije, ali život je tek počeo kad mi je naglo prekinut razvoj kao mlade osobe koja kreće vlastitim putem. Vratio sam se s dna, izvukao najviše iz sebe i želim stvarati, a društvo mi to ne dozvoljava. Mislim da sam osoba koja može živjeti od svog rada i zato molim da mi se javi poslodavac koji je spreman unijeti smisao mom životu.

 

Tekst i foto: Božica Ravlić

 

Objavljeno: 03.04.2015